U podzemlju Osla, duboko pod zemljom, događa se nešto čudno...
Ravn Eikanger vodi ilegalnu podzemnu kliniku u starom atomskom skloništu u kojem liječi kriminalce, političare, celebrityje...
Nije riječ o Wagneru i njegovim pratiteljicama junaka u Valhallu, a nije ni o tajnoj operaciji smaknuća Hitlera, Valkire je ustvari Trg Valkyren u Oslu na kojem je stanica podzemne željeznice i zaostalo atomsko sklonište iz doba hladnog rata. A oko tog skloništa, smaka svijeta i preživljavanja te oko pronalaženja lijeka za smrtonosnu bolest vrti se radnja ove vrlo dobre norveške serije. Iako ovako brzinski ispričana radnja baca sumnju da je riječ o nekoj ZF papazjaniji, serija je smještena u realni svijet, s logičnim i jasnim zapletima, s natruhama skandinavske paranoje o krhkom sustavu i pojedincu kojeg taj sustav uvijek krši te tek ponekim nelogičnim izletima u srcedrapateljstvo, isforsirane rasplete i nelogične postupke likova.
Ritam serije je vrlo dobar, gotovo da i nema stanke, a ovi sitni previdi ustupak su publici odgojenoj na američkom filmskom i televizijskom izričaju. Žanrovski je ovu seriju teško smjestiti - ima tu elemenata krimića ili trilera, socijalne drame, distopijskog ZF-a i crnog humora. Zato bi je najbolje bilo okarakterizirati kao križanca trilera i drame. Serija počinje spektakularnom pljačkom tiskare novca u kojoj priglupi razbojnik Teo slučajno zaključa ostatak ekipe u tiskari iza neprobojnog stakla i blindiranih vrata te u bijegu gazi policajca i sam biva ranjen. Bedasti Teo tijekom serije će se pretvoriti, kroz prilično jasan i logičan razvoj karaktera, u simpatičnog i dobroćudnog lika, koji je kao kriminalac završio zbog bedastoće, dobrote i nevjerojatne povodljivosti. A imao je i druge, sasvim opravdane, motive. On, ranjen, završava u skloništu stanice Valkire, gdje ga smješta njegov dobar prijatelj Leif, paranoični psihopat, službenik grada Osla za slučajeve katastrofe. Brine se o skloništima i slično, a u svijetu bez hladnog rata i atomske opasnosti, u “sigurnom” svijetu 21. stoljeća, u socijalnom raju poput Norveške malo tko se brine o nekoj tamo katastrofi. To je rezervirano za zemlje trećeg svijeta.
Upravo to živcira Leifa, koji u svojim paranoičnim traktatima na internetu pokušava objasniti kako je svijet ustvari krhak, kako nas samo sitnice dijele od katastrofe i kako na nju većina Norvežana uopće nije spremna. Pa zaboga, nisu sačuvali ni peći na drva, ušuškavajući se u sigurnost grijanja na struju, a nestanak struje prvi je na listi mogućih katastrofa. Kao što sam već rekao, Leif je psihopat, dečko kojeg su u školi, očito, ismijavali i udarali mu čvegere, no on je psihopat koji nešto želi dokazati.
A uz to ima kontrolu nad tajnim skloništima, prolazima i drugim tajnama Osla, na koje je većina gradskih službenika zaboravila. U tom skloništu na Trgu Valkire naći će se i briljantni liječnik Ravn, liječnik opće prakse ili za hitne intervencije, koji sklapa dogovor s Leifom jer mu treba koliko-toliko opremljeno tajno mjesto u koju može smjestiti svoju ženu, znanstvenicu, koja je, isprobavajući na sebi eksperimentalni lijek protiv smrtonosne bolesti koju ima, završila u komi.
Ravn nastavlja njezino istraživanje pokušavajući je izvući iz kome, a usput liječi u tom tajnom skloništu Tea, ali i sve one koji ne žele ili ne mogu ući u norveški
zdravstveni sustav - kriminalce, paranoične direktore koji ne žele da itko zna da su bolesni, izbjeglice i ljude koji jednostavno ne vjeruju u sustav poput Leifa. Oko tih triju likova vrti se osnova radnje, ali tu su još i Leifov brat s obitelji, Ravnova kolegica, njegova supruga Vilma (doduše, u komi) i njezina posvojena kći, Teova partnerica, policajci koji istražuju pljačku... Samo postavljanje radnje pružilo je mnogo dramskih rukavaca koje je vrijedilo istražiti i kreator serije Eric Richter Strand ispitao je mnoge, često vrlo logično, racionalno i vrlo zabavno, tek na trenutke popuštajući pred olakim rješenjima “deus ex machina” ili naivnim poopćavanjem stvari.
No to mu ne treba zamjeriti jer stvarno si je dao prilično težak zadatak kako sve te likove i moguće razvoje radnje privesti logičnom i smislenom kraju. Više-manje mu je to, uz sitne zamjerke, uspjelo. Ponajviše zbog odličnog psihopatski paranoičnog Leifa, čiji mini eseji o tome kako mislimo da smo sigurnu, a ustvari smo na rubu katastrofe, ne zvuče nimalo nerealno. Ustvari, zvuče vrlo, vrlo realno i ba- zirano na jasnim, znanstvenim činjenicama. Doduše, njegova rješenja su smiješna i glupa (na trenutke i pomalo rasistička), no poruke koje šalje nisu nimalo. Uz Leifa seriju je iznio i Ravn, koji vrlo uvjerljivo glumi supersposobnog liječnika, toliko uvjerljivo da kreatorima serije treba oprostiti to što on, liječnik opće prakse, uspijeva pronaći supersenzacionalno revolucionarni lijek (uz malo sreće i nepoznati virus), što nije uspjelo vrhunski opremljenim norveškim laboratorijima u kojima rade najbolji znanstvenici. No, ‘ajde, njegov motiv je
ljubav, a kao što znamo, zaljubljeni ljudi sposobni su na nemoguće stvari (doduše, uglavnom na neviđene bedastoće i patetične geste, pa čak i pisanje poezije, a ne pronalaženje revolucionarnih lijekova, ali dobro...).
Iako serija ima klasični skandinavski noir ugođaj, ono što je čini posebnom je crni humor kojim je cijela prožeta, upravo taj humor, kojim kao da govore “ne nervirajte se, to je samo serija”, navodi nas da oprostimo i previdimo sve dramsko-logičke manjkavosti i prepustimo se ugodi gledanja.