Glumu je upisao da spasi živu glavu nakon rata

Jedan od najvećih glumaca starije garde i prvi zagrebački gradonačelnik Boris Buzančić cijeli život proživio je skromno, a gledamo ga subotom u seriji ‘Zlatni mladić’ na HRT-u

Na glumački studij Boris Buzančić se upisao jer je nakon Drugoga svjetskog rata to bio jedini studij za koji se nije trebala završiti srednja škola.

Proslavljenoga glumca trenutačno gledamo u seriji “Zlatni mladić” na HRT-u. Snimio ju je 1970., a tada je već iza sebe imao čak 37 snimljenih filmova. Buzančić je slučajno postao glumac - da spasi živu glavu. Upisujući Akademiju, nije mogao ni slutiti da će biti jedna od najvećih legendi hrvatskoga glumišta. Rodio se 1929. godine u Bjelovaru, u obitelji žandara koji je nakon proglašenja NDH postao oružnik i 1942. bio ubijen. To očevo stradanje u pogrešnoj uniformi pratilo je čitavu obitelj kao neizbrisiv usud. Odrastao je u Bjelovaru, kod majčinih roditelja. Nakon što mu i je majka 1945. umrla od bolesti u partizanskom zarobljeništvu, mladi Buzančić ostao je bez ikakva egzistencijalnog uporišta. Živio je s tetkama, a zajedno su ih 1945. ukrcali na vlak smrti. Boris je morao u toalet, a kako su stražari negdje otišli, skočio je na vagone susjednih vlakova i u jednom od njih obavio nuždu. Kad se vratio i vidio da stražara još nema, rekao je tetkama neka siđu da pobjegnu. Poslušale su ga, iako su se bojale, i tako se spasile. Zbog oca su ga nekoliko puta izbacivali iz škole. - Moj tata nije bio ustaša nego nastavnik u žandarmerijskoj školi u Branimirovoj, a poslije je u NDH to bilo oružništvo - branio ga je Boris dok je bio živ. No zbog toga su ga dvaput izbacili iz škole i obilježili žigom moralno-političke nepodobnosti. Prvi put u 7. razredu. “Optužnicu” je u velikoj dvorani u koju su doveli svu djecu bez roditelja iz partizanskog doma da viču što im je rečeno: “Van s njim, kroz prozor s njim!”, čitao šef razreda Peter. Drugi put su ga izbacili iz srednje Fiskulturne škole u Zagrebu. Šef škole tražio je iz Bjelovara njegove karakteristike, a one su bile katastrofalne: da ga prati UDBA, da je u najbližem rodu s ustašama... Poslije je otišao u Rijeku i zaposlio se u brodarskoj tvrtki, ali je također morao bježati kad su i od tamo tražili papire. Gdje god bi se Buzančić skrasio, vrlo brzo morao je bježati, sve dok mu jedan prijatelj nije rekao da se u Zagrebu otvara neka akademija.

- Nabavio sam tekst predstave ‘Kralj Betajnove’ i s njim ispod ruke krenuo za Zagreb. S nekoliko dinara koje mi je dala baka uzeo sam jeftinu sobu na vrhu hotela Dubrovnik - govorio je Buzančić, koji je položio je prijamni i s pr- vom generacijom studenata upisao Akademiju, koju je tek osnovao pokojni Branko Gavella.

- I tu su se trebali provjeravati papiri, međutim, tajnica Akademije Ružica Milun, inače partizanski prvoborac, bila je iz Sinja, odakle je i moja pokojna žena Katja, s kojom sam tada hodao. Njih su se dvije jako dobro znale i ona mi je sve sredila, tako da sam dobio indeks i otad me nitko više nije dirao - govorio je Buzančić.

Već na drugoj godini Akademije snimio je film” Ciguli Miguli”, tako da je postalo nezgodno upirati javno prstom u njega ili mu nešto učiniti na žao jer bi za to odmah svi saznali.

- Od prvog honorara kupio sam ženi kilogram čokoladnih pralina, plastičnu torbicu i cipele, a igrao sam jednu od glavnih uloga. Nakon šestomjesečnog snimanja ‘Užičke republike’, također sam se morao natezati da mi plate i druga tri mjeseca snimanja, ali sam kupio gliser od četiri metra - rekao je Buzančić. Dugogodišnjom djevojkom Katjom oženio se 1957. Iste godine dobili su kćer Anu, a 1963. im se rodio sin Ivan. - Već se rodila naša kći kad smo supruga i ja još bili podstanari u maloj sobici bez zahoda. Čak sam razmišljao o tome da odemo živjeti u Češku. Poslije sam dobio rješenje za ‘dvosobni komforni stan od 36 kvadrata’ u Folnegovićevom naselju pa smo se mijenjali s jednim milicajcem za malo veći stan na Srednjacima - prisjetio se Buzančić.

Tek prije mirovine, nakon 40 godina rada, došao je na red za stan. I nije ga dobio u vlasništvo nego na korištenje. Borisa Buzančića 1990. su izabrali kao prvoga gradonačelnika Zagreba u samostalnoj Hrvatskoj. Tri godine poslije ušao je u Hrvatski sabor, no krajem 90-ih povukao se iz politike i vratio glumi. Iza sebe je ostavio golem umjetnički opus. Umro je 2014., na isti dan kad i njegova kolegica i dugogodišnja prijateljica, glumica Ana Karić.