Za njega se govorilo da je posljednji koji zna glumiti Krležu

Preminuo je veliki kazališni i filmski glumac te pedagoški autoritet Tonko Lonza, kojeg su studenti obožavali. Ljubitelji kazališta njegov su glas mogli prepoznati i u mrklome mraku

Veliki glumac Tonko Lonza, prvim imenom Antun, nedavno je preminuo u 89. godini.

Lonza se rodio u Zatonu kraj Dubrovnika 28. rujna 1930. godine, a široj publici je možda najpoznatiji po ulozi Ignjat-Naci Glembaya u Vrdoljakovoj ekranizaciji Krležina klasika “Gospoda Glembayevi” iz 1988. godine u kojoj je glumio supruga barunice Castelli, koju je utjelovila Ena Begović. Lonza uopće kao mladac nije imao glumačkih ambicija. Amaterski se bavio radijem, a onda je upisao strojarstvo u Zagrebu (govorio je kako želi postati mali Tesla) te se naglo odlučio prebaciti na glumu, odnosno Akademiju. Do 1968. je član stalne postave kazališta Gavella, a onda prelazi u HNK. Njegova je prva filmska uloga iz 1960. “Signali nad gradom” Žike Mitrovića. U karijeri je snimio 28 filmova, među kojima su klasici kao što su “Pad Italije” (1981.) Lordana Zafranovića, “Novinar” (1979.) Fadila Hadžića, “Kontesa Dora” (1993.) Zvonimira Berkovića i “Kenjac” (2009.) Antonija Nuića. Radio je kao profesor na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Dobitnik je Nagrade hrvatskoga glumišta za životno djelo, koju je dobio 2000. godine.

- Tonko Lonza bio je veliki glumac i jako, jako dobar profesor. Posljednji sam ga put vidjela na jednoj premijeri. Bio je jako mršav, no nije želio razgovarati o bolesti nego samo o kazalištu - prisjetila se Slavica Knežević o glumcu i rekla kako joj se “u početku činio kao prestrog, a tek sam poslije vidjela koliko su mi značila njegova predavanja”. Kaže kako je u posljednje vrijeme mnogo o njemu razmišljala jer je profesora morila teška bolest.

- Živio je kazalište. Bio je legenda. Takva veličina u svijetu bi već imala svoju ulicu - kaže njezin kolega Željko Vukmirica.

Bio je “stara škola” i bez dlake na jeziku pa je tako jednom rekao kako “živimo u vremenu kad je riječ i njezina mnogodimenzionalnost obezvrijeđena i gotovo sasvim zaboravljena. Pa, dragi glumci, pogotovo vi mlađi, ‘ki kak more, ki kak zna’... S rezultatima koji su često jadni, bez stila i nespojivi s dobrim ukusom.” Najdraža mu je glumica, uvijek je govorio, njegova životna suputnica i velika ljubav, glumica Neva Rošić. - Uspjeli smo održali brak jer smo se uvijek dobro razumjeli, bili smo možda i tolerantni a da to nismo ni znali i tko zna što smo koji put jedno o drugome mislili, ali eto, održalo se 51 godinu. Nije malo - rekao je 2009. u intervjuu za Globus. Priznao je u svojim intervju- ima za Večernji list kako ne preferira odlaziti u kino, a kako je i u karijernom smislu uvijek više volio kazalište od filma.

- Ne podnosim ove montažne ekshibicije američkih filmova, a još manje podnosim kina koja imaju toliko prejak ton da to zdravlju škodi. Filmovi koje sam volio više se jednostavno ne snimaju ili ih naši distributeri zaobilaze. Mene film nikad nije previše privlačio jer sam sasvim dosta zadovoljstva i radosti nalazio u radu u teatru. Jedan sam od rijetkih glumaca koji preferira stih pred prozom i izgleda da ga znam govoriti kao da je proza - objasnio je jednom. Najdraži mu je film, rekao je svojedobno, bio “Amarcord”. Strog je bio ne samo kao profesor nego i prema kolegama koji su prihvatili uloge u sapunicama.

- To je vrlo ozbiljan doprinos daljnjem rastakanju teatra. Površnost rada u sapunicama pogubna je, pogotovo za mlade glumce. (Nešto je starijih kolega i u takvim okolnostima sačuvalo nivo i umjetnički obraz). A s druge, pak strane, ne znam od čega to branim kazalište kad ono rastače samo sebe i kad je (ne samo) po mojemu sudu na niskom nivou. Pogledajte repertoare, predstave, ‘umjetničke domete’ pa ćete razumjeti i sapuničare...

I možda su sapunice prava pjena da se ispire teatarska hala (prljavština) do trenutka kad se bude duhovno obnavljala sadašnjost teatra - rekao je za Večernji. Poznavatelji teatra kažu da se glas Tonka Lonze mogao prepoznati uvijek, i u mrklome mraku. Da je bio jak, dikcija savršena i taman dovoljno melodiozan. On je to, pomalo lokalpatriotski, pripisivao Dubrovniku. - Kolegama glumcima puno je značilo kad bi profesora Lonzu i njegovu suprugu vidjeli na premijeri, a pogotovo ako bi Tonko s nje odlazio zadovoljan. Tako bi znali da su uspjeli - rekla je o Lonzi Slavica Knežević.

Otišao je, teško se s time suočiti, kazališni, filmski i pedagoški velikan koji neće biti zaboravljen.