- Aleksej i Boris Baranov

puštajući likove u nesvakidašnjoj situaciji da pričaju svoju priču. Naizgled zvuči jednostavno, ali jednostavnost je, pogotovo na filmu i televiziji, najteža moguća disciplina te upravo ona čini razliku između zanatlije i umjetnika. A craig definitivno spada u umjetnike. Jednostavnost se očituje i u režiji i u izvedbama glumaca - sve su više-manje vrhunski europski, odnosno britanski karakterni glumci, a uloge Jareda harrisa (glumi nuklearnog fizičara Valerija Legasova) i Stellana Skarsgårda (glumi zamjenika premijera Gorbačova Borisa Šerbinu) odigrane su besprijekorno. odličan je redateljski izbor da ne posegne za jeftinim trikom govorenja engleskog s nekim izmišljenim ruskim naglaskom. A izbor lokacija, sivih sovjetskih novogradova, kostimografija, predmeti iz onog vremena, poput autobusa i bicikala, jednostavno su savršeni. Vrijeme je prenijeto do zadnjeg detalja. Također, ni u jednom trenutku ni redatelj ni scenarist ne upadaju u neku jeftinu ideološku priču o trulosti sovjetskog sustava (koji tad nije pokazivao znakove da ga za pet godina više neće biti) niti o superiornosti Zapada (uostalom, nije li SAD-a zakazao na mnogo jednostavnijim katastrofama poput uragana Katarina), nego isključivo govori priču koja se nikad nije smjela dogoditi i za koju su se svi kleli da je nemoguće da se dogodi.

A dogodila se. I to na najgori mogući način. posljedice su, pak, gotovo pa minimalne. Jer unatoč zbunjenosti, negiranju i zataškavanju cijele nesreće, a svaki je sustav tome sklon, pogotovo tadašnji komunistički sustav Sovjetskog Saveza, svi oni involvirani u saniranje nesreće, a to su upravo ti mali, obični i nepoznati ljudi, postupili su herojski. I nitko im za to do sada, praktički, nije rekao hvala.