Od spektakla, nastupa, Arena i stadiona draži mi je stisak ruke s publikom

S velikoga koncerta u Ciboni Joško Čagalj sprema DVD, želi i dokumentarac u koji bi uvrstio i suprugu Anu i kćeri, koje mu znaju reći: ‘Tata, ova pjesma ne valja’

Iako se uz njegovo ime već godinama ne veže ono “popularni”, Joško Čagalj Jole (47) omiljen je posvuda. Tijekom intervjua ljudi su prilazili, pozdravljali ga, a pjevaču to nikad ne pada teško. Kako je zamišljen DVD koji radite s koncerta u Ciboni? Snimka koncerta ili poludokumentarno? Postprodukciju smo već napravili i brzo ćemo ga završiti. Bili smo ugodno iznenađeni viđenim, lijepa vibra, dobra svirka, publika, razglas... Vjerujem da će sve biti spremno za ljeto. Volio bih da to bude predstavljeno kao dokumentarac. Veselila bi me tuđa mišljenja, komentari, intervjui. Nije isključeno, ali svakako će biti i varijanta samo DVD-a. Bila mi je velika želja imati to za uspomenu. Nadam se da će se i zavrtjeti na nekoj televiziji, da vide svi koji nisu bili, kako je bilo na koncertu. Kad ćete krenuti s Arenama, stadionima? Zašto uvijek birate manje prostore?

Ne znam, tko zna kad bi i ovo napravio da nije bilo 20 godina karijere. Uvijek razmišljamo: ‘Napravit ćemo nešto veće poslije ljeta’, pa ‘Pričekajmo hit’, pa ‘Budemo nakon jeseni’ i tako prođe vrijeme, pet, deset godina. I onda sam rekao: ‘Neće proći 20 godina a da nemam veliki koncert’. Za veće prostore poput Arena, stadiona moraš biti veća faca s više hitova. Imam puno svoje publike i na puno mjesta bude znatno više publike nego kod razvikanih zvijezda, ali volim bližu interakciju s publikom. Volim kad su ispred mene, kad ih mogu uhvatiti za ruku, da nema ograde od deset metara koja me dijeli od publike. Uvijek govorim redarima: ‘Ako može po zakonu, daj maknite ogradu, nek’ su mi ljudi tu’.

Zazirete od spektakla? Volio bih ih, naravno, ali nisam naviknuo na njih. Volio bih i takvu veliku turneju, ali puno je tu truda, investicija, nije to samo tako organizirati. Pričekajmo neki novi jubilej.

A dotad?

Sad radim opet nešto novo zanimljivo, mijenjat ću Joleta, ali da u bazi ostane isti. Radimo čisti pop, na tragu Laure Pausini, british popa, svejedno. Mislim da ću time iznenaditi.

Nakon 21 godine pamtite li još prve svirke u kafiću u Stobreču?

Naravno! Moj prijatelj je rekao: ‘Jole, kad već sviraš po našim tulumima doma, hajde nađi dva zvučnika, miksetu i mikrofon pa napravi kod mene u kafiću tulum jedan petak’. A u kafić, kad je krcat, stane 50 ljudi. Ispao je dobar tulum, pa me je prijatelj u pola svirke pitao što radim idući petak. Ja kažem: ‘Ništa’, a on: ‘Hajde najavi i idući petak’. Taj idući petak, unutra puno, a i vani barem toliko ljudi na zidiću. I on kaže: ‘Hajde sad najavi svaki petak’. I to je postalo ‘in’ mjesto za izlaske. Onda je došao gazda lokala iz Splita i pitao mogu li kod njega svirati četvrtkom, pa drugi iz Kaštela on bi subotu, uslijedili su rođendani i tako je krenulo.

U to su vrijeme estradom drmali jaki autori. Zašto ste bili zapeli baš za Tončija Huljića?

Volio sam izričaj starog Magazina, volio sam ono što je radio za Olivera, Pejakovića, Grašu... volio sam njegov opus. Vidio sam koliko je širok i htio sam doći do njega. Pomogla je Doris Dragović, ona je svemu kumovala, preporučila me i upoznala s Tončijem. Taj dan smo sjeli 15-ak minuta, popili kavu, a suradnja traje i danas. Mislim da sam onomad dobro zapeo. I imam sreću da su moji suradnici od prvog dana isti iako, ako mi se sviđa, uzmem pjesmu od bilo koga. To mi je i Tonči jednom rekao: ‘Jole, tko god ti pošalje pjesmu, daj mi da čujem i ako ti se sviđa, uzmi’.