S grčem u želucu
bivaju osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, da bi poslije, nakon što je većina od njih već odslužila kazne, pukom srećom bila oslobođena te im je isplaćena jedna od najvećih odšteta u povijesti Sjedinjenih Država. Odlično odrađene prve dvije epizode, u kojima se detaljno rastače policijski sustav koji mora pronaći krivca, bio on kriv ili ne, te suđenja koje se odvija pod neviđenim pritiskom, zbunjenosti roditelja koje sustav lomi i zastrašuje te klinaca koji samo žele otići iz postaje kući, gledaju se u dahu s grčem u želucu. Iako je kontekst rasizma institucija tu negdje, autori serije su ispravno odlučili da na to ne stavljaju pretjerani naglasak. Ionako je jasno samo po sebi. Klinci jednostavno dolaze iz neprivilegiranih skupina. Boja kože tu je manje važna, iako nije nevažna. Autori ne prešućuju rasizam, koji je definitivno olakšao i uhićenje i suđenje. Kao što ne prešućuju ni Trumpovo miješanje u slučaj, tad samo bogati poduzetnik Donald Trump platio je oglas u svim dnevnim novinama u kojem traži smrtnu kaznu za “počinitelje”. To divljaštvo, kojim je obilježen gotovo cijeli život aktualnog predsjednika, gotovo je nevjerojatno, taj tip je gurao nos svugdje i gotovo uvijek brutalno nasrtao na one druge – siromašne i neprivilegirane. A upravo su ga ti siromašni i neprivilegirani, jednim dijelom, izabrali za predsjednika. Koji apsurd, ali na neki način i dobra vijest, Hrvatska nije jedina zemlja koju bi se moglo nazvati apsurdistanom. Ima tu još sličnosti s Amerikom, uz neke manje razlike, eto američki sustav osuđuje i trpa u zatvor nevine, dok hrvatski oslobađa krive. U Americi u zatvoru završavaju oni s dna društvene ljestvice, ma koliko nevini bili, dok u Hrvatskoj budu oslobođeni oni s vrha društvene ljestvice, bez obzira na to koliko krivi bili. Kao što bi rekao jedan pjevač - “princip je isti, sve su ostalo nijanse”. Furiozne prve dvije epizode su, nažalost, prilično razvodnjene u sljedeće dvije, koje prate likove u zatvoru, njihov život nakon odsluženja i samo rješenje slučaja. To je odrađeno prilično šlampavo i rutinski.
Nekim likovima nije posvećena ni minuta, mnoga pitanja su postavljena, a nije na njih odgovoreno i sve nekako završi bez nekog osobitog razjašnjenja i katarze. Nekako se čini da bi za seriju bilo bolje da je zgusnuta na tri epizode ili da je proširena na šest.
No sam slučaj bio je toliko jak da je serija jednostavno bila osuđena na uspjeh, tim više što su u samoj produkciji sudjelovali Oprah i Robert de Niro, a njihova riječ nešto znači. Nitko neće pogriješiti ako je odgleda, a većina će teško moći izdržati da je ne odgleda u dahu, epizodu za epizodom, u jednom danu.