Sam sebi nikad ne bih dao da igram Leonea Glembaja
Nakon 11 sezona i 300 snimljenih epizoda serije ‘Lud, zbunjen, normalan’ Mustafa Nadarević o karijeri, liku Izeta, imenu kojim ga zaustavljaju na ulici, a on se na to ne osvrće
Slučajni prolaznici u posljednjih dvanaestak godina glumca Mustafu Nadarevića (76) na ulici često dozivaju imenom Izeta Fazlinovića, no on im se na te povike nikad ne odaziva.
Ne zato što bi se svoje najkomercijalnije uloge sramio ili od nje zazirao nego, jednostavno, našao bi se u vrlo nezgodnoj situaciji da netko doista zaziva nekog, također u prolazu zatečenog, Izeta. “Još će mi reći: “Pa ti se, budalo, tako ne zoveš”, izjavio je sa sebi svojstvenim, duhovitim prizvukom nedavno u intervjuu velikan hrvatskoga glumišta. Ipak, od uloge koja je njegovu popularnost podigla na posve novu razinu i učinila ga ikoničkim mjestom gotovo svakoga dnevnog boravka u regiji teško se odvaja jer u nju je tijekom snimanja neprestano uronjen. Nije tako samo s Izetom, na isti je način postupao prema svakoj od svojih gotovo 150 kazališnih i šezdesetak filmskih i televizijskih uloga.
“To je profesionalnost”,
reći će neki, no on to smatra pitanjem poštenja. Svakoj se ulozi, svakome poslu, mora pristupati pošteno jer svako je pokazivanje nespremnosti korak unatrag na teškom glumačkom putu. Improvizacija može uspjeti... jedanput ili dvaput, ali potpuna je glumačka opuštenost proizvod talenta, napornog rada i dugotrajne uronjenosti u ulogu. A kad se, na jednoj razini, moraš uvjeriti da si onaj kojeg igraš, opasno je pokleknuti pred poistovjećivanjem drugih. “Nije normalno da ja mislim da sam Izet Fazlinović. Znam da sam Mustafa Nadarević. Kad budem mislio drugačije, gotov sam.” Zna, ali često ističe i nevoljkost odazivanja na vlastito ime. Previše je formalno, kao nešto za osobnu iskaznicu ili oslovljavanje u kakvoj službenoj prilici. Ne voli biti među zvijezdama, radije stoji čvrsto na zemlji, među rajom, i osjeća se malenim, pa stoga preferira nadimak Mujica. Iako mu je on za školskih dana, zbog dodatka “Gujica”, zadavao mnogo muka.
Iz tog razdoblja potječe i već legendarna priča o njegovoj prvoj ulozi; “prerušen” oko ušiju posloženim trešnjama, u školskoj je predstavi postao Crvenkapica, a to ga iskustvo nije pokolebalo pa za srednjoškolskih dana u Rijeci postaje dijelom kazališne grupe Viktor Car Emin, što je uvertira upisu na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti. Već tijekom studija povremeno je glumio u predstavama zagrebačkog HNK, članom čijeg ansambla Drame postaje 1969. i ostaje sve do umirovljenja 2013. Što ga za glumu veže više od pola stoljeća? Odgovora je, kroz godine, bilo mnogo, no najdulje je zadržao (i najčešće ponavljao) onaj u kojem glumu opisuje kao mjesto na kojem uvijek možeš biti netko drugi. A tko je sve, za toga dugog razdoblja, Mustafa Nadarević bio na pozornici? Na početku karijere nastupa u brojnim kazališnim predstavama, no tek u manjim ili epizodnim ulogama, što ne treba čuditi jer u intervjuima s primjetnom nelagodom govori o mladosti kao razdoblju oslanjanja isključivo na talent. U njemu je oduvijek bio Balkan koji poziva na lagodan život i govori “lako ćemo”, a u glumi, što osvješćuje netom prije rođenja prvog djeteta, nema. U tom razdoblju, 1975., redatelj Vladimir Habunek povjerava mu naslovnu ulogu u predstavi “Lorenzaccio de Musseta”. Iste godine igra Imotskog kadiju u “Hasanaginici” Milana Ogrizovića (režirao ju je Dino Radojević, a Nadarević će se režije istoga komada prihvatiti dvadesetak godina poslije) dok potpunu afirmaciju na kazališnim daskama stječe 1981. kad ga Ivica Kunčević angažira za ulogu Pometa u “Dundu Maroju”, što se do danas smatra jednim od umjetničkih vrhunaca Drame zagrebačkog HNK. S istim je redateljem surađivao i na “Cyranu de Bergeracu”, gdje tumači naslovnu ulogu, a to će kasnije istaknuti kao “ulogu koja bi, da mu nije ponuđena, zauvijek ostala njegov neodsanjani glumački san“.
Cyrano mu je
donio i prvu glavnu ulogu u igranom filmu “Miris dunja” iz 1982. Redatelj Mirza Idrizović ulogu Mustafe, koji se u vihoru Drugoga svjetskog rata želi domoći lakog bogatstva pa dane provodi družeći se s njemačkim oficirima sve dok mu ovi u pretresu kuće ne ubiju oca, isprva je namjeravao povjeriti Draganu Nikoliću, no on je bio spriječen pa, zadovoljan onime što je vidio u “Cyranu de Bergeracu”, Idrizović ulogu povjerava Nadareviću.
- Drag mi je taj film. Bila mi je to prva glavna uloga u igranom filmu i bilo mi je vrlo lijepo. Glumio sam Mustafu i posebno mi je drago što mi je baš to prva glavna uloga - rekao je.