Svojim nježnim notama proslavio je Dalmaciju...

Velikan nas je napustio 27. listopada 2004. Svaku notu, svaki stih upisao je u debelu knjigu koju njegova obitelj danas zove ‘biblijom’. Oliver ga je zarazio tenisom, a s klapom je igrao ‘balun’

Nije bitno je li to zbog atmosfere stana u kojem je u Splitu živio Ivo Tijardović, zbog klapa u Đardinu, gitare i mandolinskog orkestra ili San Rema... Zdenku Runjiću bilo je suđeno da postane neponovljiv.

Njegove fascinacije glazbom traju od djetinjstva. On je odlučio biti skladatelj i sva sreća da jest. U više od 40 godina stvaralaštva iza sebe ostavio je više od 800 pjesama kojima je u zvučnom smislu proslavio Dalmaciju. - Zdenku Runjiću sam jako zahvalan jer mi je on, glazbeno, u solo karijeri dao ime i prezime. Njegove su mi pjesme bile drage i prije naše suradnje. Znao je reći i hoću i neću, ali suradnicima je davao mogućnost izbora. Povjerio mi je zaista velik broj divnih pjesama - ‘Prozor s đardina’, ‘Vagabundo’, ‘Lipa s lipa’, ‘Ostani’... i njima je zauvijek obilježio moje formativne godine – rekao nam je Goran Karan.

Pjevač pamti da je šjor Zdenko jednom imao melodiju za koju je trebao stihove, a ponuđeni mu nisu bili po guštu. Karan je mislio da su u redu, pa mu je rekao: ‘Ma, šjor Zdenko, dobri su’.

pogledao me ozbiljno ispod onih gustih obrva i rekao: ‘Znaš li ti šta je dobar tekst? E, dobar tekst je kad mi Momčilo Popadić donese pismu s početnim stihovima ‘Rekli su mi najgore o tebi...’ - prisjetio se Karan. On je samo jedan u nizu glazbenika koji su surađivali s njim. Tereza Kesovija, Mišo Kovač, Josipa Lisac, Ibrica Jusić, Meri Cetinić, Doris Dragović, Jasna Zlokić čine pledaju velikih imena koji su iznijeli njegove skladbe,

- Zdenko je zastao,

no najviše od svih, njih oko 200, publici je donio Oliver Dragojević, čovjek s čijom je prvom izvedbom Runjić zapravo bio - razočaran. Zdenko Runjić rođen je 26. listopada 1942. u Slavonskom Brodu, gdje se njegova obitelj tijekom II. svjetskog rata preselila zbog neimaštine. U Split se vraćaju 1945. godine i žive u stanu nedaleko od Đardina. Runjić je kao dječak tamo slušao klape, a kako je i sam rekao, slušajući ih kao desetogodišnjak, osjetio je dotad neviđeno uzbuđenje i pitao se hoće li on ikad to doseći. Zdenko je imao 16 godina kad je slušao finale San Rema, na kojem je pobijedio Modugno s pjesmom “Volare”. Tad je odlučio skladati, bez prethodnoga glazbenog znanja, potpuno samouk. Tražio je odgovore po udženicima, pitao je druge. Sam je i pisao tekstove. Prva mu je bila “Ćakule o siromajima”, koju je pjevala Tereza Kesovija na Melodijama Jadrana 1962., a godinu poslije Tereza je izvela “Baladu o tovaru”. Obje su dobile prvu nagradu. Tu je i “Čovik od soli” s kojom je

Zdenko Runjić

Arsen Dedić prvi put nastupio u Splitu, potom 1964. pjesma “Potraži me u predgrađu” u Opatiji u izvedbi Lade Leskovar i Đorđa Marjanovića.... Olivera je, pak, prvi put čuo 1967. kako pjeva u Dioklecijanovim podrumima s grupom Batali, pjevao je Beatlesovu pjesmu “Yesterday”. Tada mu je ponudio pjesmu “Picaferaj”, koju je otpjevao na festivalu, a kako je Runjić sam rekao, “Olivera je uhvatila strašna trema pa je kiksao jer je bio previše mlad”. Tek s pjesmom “Galeb i ja” Oliver se potpuno predao publici i pokazao što može sa svojim neponovljivim glasom i karizmom. No glazba je Runjiću u počecima bila pomalo sporedno zanimanje. Stvarao je pjesme dok je studirao elektroniku, radio kao urednik na Radio Splitu, služio vojsku, radio kao tehnolog u Jugoplastici, pa bio i direktor... Nekad je bio i golman u Hajduku.

u prvu ligu, još sam studirao i nisam mogao putovati pa sam odustao. Bavio sam se atletikom, trčao, bacao koplje. S jednom klapom i danas jedanput na

- Kad smo ušli

tjedan zaigram na balun. I Oliver me zarazio tenisom – kazao je Runjić.

Imao je troje djece iz dva braka, a njegovu izdavačku kuću “Skalinada” preuzela je kći Ivana, kojoj je Runjić napisao pjesmu “Ključ života” u trenucima kad je dolazila na svijet. Ivana nam je rekla kako je lijepo imati pjesmu koja obilježava njezino rođenje, no u bogatoj Zdenkovoj kolekciji svake godine “otkrije” neku novu koja joj se uvuče pod kožu.

- Na oca nisam gledala

kao na skladatelja. Življa su mi sjećanja kad smo vrijeme provodili kao otac i kći. Prva pomisao na njega mi je ljetovanje u Baškoj Vodi kada smo bili dva mjeseca u vikendici, kupali se, igrali na karte... - rekla nam je Ivana, koja oca opisuje kao jako pedantnog čovjeka iza čije je smrti ostao besprijekorno uhodan posao, kao i savršeno uređen arhiv. - To je jedna debela knjiga koji mi zovemo ‘biblija’ i u koju je unesena svaka nota, svaki stih, svaka godina. Kao da je znao da mora ostaviti tako nešto – rekla nam je Ivana.