Užasava se prosječnosti i banalnosti, a život je posvetila novim, originalnim, često i šokantnim rješenjima
Josipa Lisac počela je pjevati s 10 godina u zboru Hrvatske radio-televizije, a umjesto da nastavi s klasičnom glazbom, 1967. godine okreće se rocku. Godine 1971. upoznala je ljubav svog života - glazbenog vizionara Karla Metikoša. Samo dvije godine kasnije objavila je album “Dnevnik jedne ljubavi”, a do danas je to najprodavaniji album koji je već nekoliko puta postao platinast. Dvadeset godina zajedničkog života s Metikošem, sve do njegove smrti 10. prosinca 1991., zabilježeno je na 11 Josipinih albuma, među kojima je i album s prvom rock-operom na ovim prostorima - “Gubec-begom”. Do danas ih je objavila 21, a biografija Josipe Lisac teško da bi stala u jedno izdanje našeg Cafea. Ovaj put povod za razgovor je Porin za životno djelo, koji će naša diva, kao i dirigent i skladatelj Tomislav Uhlik, dobiti u petak, 15. svibnja navečer. Nažalost, ove godine priredba neće biti glamurozna kao prijašnjih godina. Zbog korone 27. dodjela Porina - prvi put u dugoj povijesti, isključivo će se prenositi kao televizijska emisija iz Studija 9 Hrvatske radiotelevizije, a glazbenici će se uključivati putem videoveze. Nažalost, neće biti kolega i publike koji bi ovogodišnjim laureatima čestitali stojećim ovacijama, a i Josipa Lisac i Tomislav Uhlik doista to zaslužuju.
Kako će vam uručiti nagradu? Hoće li vam je dostaviti na kućnu adresu ili ćete doći na dodjelu?
Doći ću na dodjelu s Tomislavom Uhlikom i nagrade će nam uručiti pred kamerama. No općenito zbog pandemije atmosfera nije nimalo slavljenička.
Kako doživljavate izolaciju i brine li vas naše ‘novo normalno’ koje slijedi u budućim vremenima?
Izolaciju ne podnosim teško. Kad sam sama sa sobom, nikad mi nije dosadno, a i moj cijeli život je svojevrsna izolacija od vanjskog svijeta. To ne znači da ne pratim što se u svijetu zbiva. Gledam vijesti na televiziji i čitam na internetu, u tijeku sam sa svim zbivanjima, ali nakon svakoga koncerta uvijek sam se dobrovoljno izolirala da bih se odmorila i sabrala dojmove. Imam ljude s kojima mogu uvijek razgovarati, imam drage ljude koji mi odu u nabavku i donesu sve što mi treba, pa ne moram izlaziti. A za koncerte se ne plašim, doći će kad bude vrijeme.
Na sceni ste od sredine 60-ih, no mnogi još i danas otkrivaju vaše pjesme. Nedavno sam se vratila na snimku vaše izvedbe “Omer beže” iz davne 1974. na vašem YouTube kanalu...
Da vam samo kažem da je za tu snimku najzaslužniji Karlo Metikoš. Vidite kako je on bio pravi vizionar. Kad sam pjevala tu pjesmu, on mi je rekao: ‘Čuj, ovo je jako dobro! Idemo to snimiti i sačuvati video’. Da nije bilo njega, ta snimka danas ne bi postojala. A tko je tad mogao znati da će jednog dana postojati internet i nekakav YouTube?
Snimku ste postavili 2014., a do danas ju je pregledalo oko 850.000 ljudi. Jeste li ikad pročitali komentare?
Ne, ne čitam komentare.
Evo samo nekih od novijih, otprije nekoliko mjeseci: “Draga i poštovana Josipa, Bosna ti nikad neće oprostiti ako ne snimiš album sevdalinki!”. Drugi: “Ja pomislio - ma šta će ona sevdalinku, a nikad nitko za 100 godina neće joj se približit!”. Treći: “Draga Josipa, za vas je milanska Scala premala!”.
Ha! Postojala je ta ideja još prije 30-ak godina, otkad sam 1994. prvi put surađivala s maestrom Igorom Kuljerićem. Obradio je Karlove pjesme i izvodila sam ih sa Simfonijskim orkestrom i zborom HRT-a, a zatim smo opet surađivali 1997. kad smo napravili koncertnu verziju ‘Gubec-bega’. Sjećam se da sam mu rekla: ‘Maestro, velika mi je želja snimiti album s tradicionalnom glazbom. Uvrstila bih međimurske, makedonske i sevdalinke. Htjela bih prikupiti 30-ak pjesama i odabrati desetak za album. Bilo bi to ludo kad biste vi napisali orkestracije.’ Pogledao me i rekao: ‘Kad počinjemo? Sutra?’. I onda sam ja napravila najveću pogrešku. Stalno sam govorila: ‘Bumo sutra’, ‘Bumo sutra’ i na kraju - nismo nikad. No danas je sevdalinku na sasvim novi nivo podignula Amira Medunjanin. Predivno ih pjeva, i uz gitaru i uz simfonijski orkestar. Znate, kad pjevajući sevdalinku taknete dušu samo jedne osobe koja vas sluša, znači da ste uspjeli, a kamoli kad vam plješće cijela dvorana.
Što vas je spriječilo da nikad niste realizirali želju?
Jednostavno, možda moja lijenost, a možda, s obzirom na to da se nije nikad dogodilo, valjda se i nije trebalo dogoditi. Nikad nisam u životu ništa forsirala. Mislim da forsiranje nikad ne daje dobar rezultat. Ali me i dalje kopka ta ideja. Kad sam prije dvije godine bila u SAD-u i na koncertu napravila siže otpjevavši ’Jano mori’, ‘Niz polje idu, babo, sejmeni’ i ‘Zvira voda’, publika je bila oduševljena.