Ako publika može otpjevati moje pjesme, onda im ja na koncertu ne trebam, smatra
Osim glasa, vaš zaštitni znak je jedinstveni imidž. Koliko vas je boravak u SAD-u sredinom 70-ih inspirirao na važnost prepoznatljivog stylinga?
Vidite, upamtili ste moj styling, dakle, od početka 80ih. Ali ja sam radila na tome od prvog dana. Pogledajte moje nastupe iz 60-ih na festivalima. Moj nastup 1970. na Opatijskom festivalu s pjesmom Zdenka Runjića ‘Oluja’. Nosila sam već tad unikatnu dugu haljinu s velikim prorezima, a oslikao ju je akademski slikar Nebojša Uglješić. Kad su me vidjeli u toj odjeći, nastao je šok. Komentiralo se, kritiziralo... unatoč pjesmi s kojom sam se visoko plasirala i koja se sluša i danas.
Slično je bilo i sredinom 80-ih kad ste nastupili na tadašnjoj Jugoviziji – izboru za Eurosong, s pjesmom “Gdje Dunav ljubi nebo”. Nosili ste kapu s dugačkim crnim šiljcima, a kad biste i danas sve to odjenuli, izgledalo bi avangardno. Jeste li kapu stavili neposredno prije izlaska na binu?
Ma kakvi! Bilo je to 1987. u Beogradu. Odjenula sam se u hotelu i onda su nas busom vozili u Sava centar koji je udaljen nekoliko stotina metara dalje. Sjećam se da sam imala velikih problema i pri ulasku u autobus, a i u autobusu. Morala sam sjediti izdvojena jer su ti šiljci stršali na sve strane i bojala sam se da ih ne slomim ili da nekog ne ozlijedim. I to je bila fantastična pjesma Krešimira Klemenčića, koja je tek puno kasnije postala omiljena i kod šire publike. Danas je antologijska. Haljinu je napravila divna žena - Ljubica Ruda, kreativna, lucidna, s njom sam surađivala nekoliko godina, a kapu je napravila Mila Višnjić. I tad sam izazvala potpuni šok i razne komentare.
Nikad niste odustali od avangarde unatoč komentarima. Je li to bio vaš hir, kako kažete u pjesmi?
Ne, to je moj stil i uvijek sam nailazila u životu na ljude koji bi to prepoznali, koji su mislili i koji misle isto kao i ja, i koji to razumiju. Ali ja se nikad nisam hranila komplimentima. Hoće li to netko prihvatiti ili osuditi? Ne znam, ali ja sam na tom svom putu uvijek htjela biti iskrena i svoja. Moj moto je da svaki dan moraš biti u riziku. Nikad ne igrati na sigurno. Slično je i s pjesmama koje sam birala i pjevala. Mnoge nisu bile odmah prihvaćene, ali su, kao i moja odjeća, tek nakon desetak godina dobile priznanje i bile zamijećene. Oduvijek se rukovodim istom idejom - a to je da treba biti dosljedan. Neke moje pjesme ne ulaze u uho ‘na prvu’. Mnoge moje pjesme ljudi ne mogu pjevati. Ali kad bi ljudi mogli bez problema optjevati moju pjesmu - pitam se što ću im onda ja na pozornici? Onda mogu pjevati i bez mene. A moja publika želi čuti mene. Želi čuti što im imam ponuditi. Očekuju od mene da budem drukčija. I da ih iznenadim. A ja imam odgovornost da ih ne smijem iznevjeriti i da im moram pružiti nešto što će pamtiti. Od 1992. svake godine održim koncert za Karla Metikoša. I svaki put je taj koncert drukčiji, nikad se nisam ponovila, čak i kad imam dva, tri koncerta zaredom. To traži koncentraciju i predanost. A to mogu samo zato što pjevanje i nastupi za mene nisu posao. Nikad nisu bili niti će biti.
Kako birate odjeću? Kako pronalazite dizajnere?
U početku sam se morala sama truditi, a kasnije kako se razvijala moja karijera, tako su i drugi pronalazili mene. Teško mi je danas i nabrojiti sve te divne ljude s kojima sam surađivala - tu su svakako Mila Višnjić, Alan Hranitelj, Staša Čimbur, Ida Stipčić Jakšić, XD, nakit Mladen Grubić... Gdje nalazim ideje? U glavi. Nemam tako puno odjeće, ali znam kombinirati i unaprijed znam što hoću.
Sviđa li vam se ideja da se ubuduće sve kupuje preko interneta?
Zašto ne? Ljudi ne vole kupovati preko interneta jer moraju unaprijed točno znati i odlučiti što žele. Vidite, ova korona nam je donijela mnogo toga lošeg, ali i dobrog. Sad gledam na televiziji – u kamionetu čovjek vozi svoj luk, paradajz, krastavce, salatu koju je uzgojio. Sve ti donesu pred kućni prag. Nažalost, tek sad smo otkrili sve dobre strane interneta i novih tehnologija. Kao da je to prije bio problem? Pa kad ruž naručim iz New Yorka, on mi stigne za dva dana. Zašto tako ne bi i karfiol i zelje iz okolice Zagreba? Ali problem je što ljudi teško prihvaćaju promjene.
A socijalna distanca?
Pa to je samo stvar pristojnosti. Zar sad moramo
Kad možemo očekivati novi album, pjesmu, duet?
Već imam snimljenu novu pjesmu i zapravo me korona spriječila u snimanju spota. Uskoro bismo i to trebali snimiti. Pjesma se zove ‘Daleko’ Tonija Starčevića i Željke Veverec te naslov korespondira s trenutačnom situacijom, koju nismo mogli predvidjeti u trenutku kad sam je snimala. Kao što vidite, uvijek sam spremna na iznenađenja, a da bih mogla iznenaditi druge, moram iznenaditi najprije sebe.