KAZALIŠTE JE U POVIJESTI IMALO VEĆIH NEPRIJATELJA PA IH JE POBIJEDILO
S Goranom Grgićem razgovarali smo o premijeri u HNK, kako je igrati pred malo ljudi, kako je uopće biti glumac u doba korone, o normalnom životu...
U zagrebačkom HNK je 27. ožujka premijera drame
“Kad svijeće dogore”, koju je režirao Branko Ivanda prema romanu Sándora Máraija.
Tri glavna lika u predstavi su dobro poznata imena - Henrik je Siniša Popović, Konrad Goran Grgić, a Krisztinu igraju Zrinka Cvitešić i Iva Mihalić. S Goranom Grgićem smo razgovarali o predstavi, ali i pandemiji, normalnom životu...
Branko Ivanda je okupio sjajnu ekipu. Njemu je to nakon nekog vremena ponovno rad u kazalištu, uvjeti rada su epidemiološki... Kako je sve prošlo? Mala smo ekipa pa smo imali mogućnost izoliranosti od previše kontakata. Unatoč okolnostima vremena u kojem živimo, stvorili smo oazu u kojoj smo gradili predstavu bez pritisaka, s puno kreativnog druženja, u gotovo obiteljskom okruženju.
Ekipa iz predstave se jako dugo zna, puno ste zajedno radili, ali mislite li da će vam ikad dosaditi raditi s ljudima s kojima ste već puno puta radili?
Rad sa sličnom, poznatom ekipom ima velike prednosti. Mana je jedino ako nestane kreativne energije i zanosa, ali s tim nismo imali problema. U ovakvoj mini podjeli neprekidno se moramo dopunjavati i pomagati. Ako samo jedan od nas padne energijom ili koncentracijom, to je već trećina predstave. Imamo dovoljno iskustva i povjerenja da si možemo bez zadrške sve reći i tu se krije dodatna vrijednost rada sa stalnim i vrhunskim partnerima.
U Máraijevu djelu, pa tako i u predstavi, postavlja se pitanje “Je li zaista svrha naših života preživjeti?”. Što biste vi odgovorili na to pitanje prije korone i danas, godinu dana kasnije?
Nisam mislio da će ovo tako dugo trajati i sad već ozbiljno možemo govoriti da se velik dio struke našao u poziciji preživljavanja. Bez obzira na to što trenutačno imamo najliberalnije epidemiološke mjere, one se sutra mogu pretvoriti u najrigoroznije. Takve okolnosti u kojima je teško bilo što planirati bezuvjetno nas vuku u defetizam u kojem uvijek imamo opravdanje za neuspjeh. U ovakvim vremenima treba osobnim primjerom, širenjem optimizma i prilagodbe pokazati da se i sad može živjeti, bez obzira na to što nas stvarnost demantira.
U kojem trenutku u ovih godina dana ste postali svjesni da će epidemija promijeniti i vaš posao? Postupno sam postajao svjestan da ćemo se teško vratiti na ono na što smo navikli. Mislim da će se još dugo osjećati posljedice ovoga svjetskoga kolapsa. Bezuvjetno ćemo biti svjesniji da se ništa ne podrazumijeva i da su čist zrak, pitka voda, zdravlje i slobodno kretanje bogatstvo koje je dovoljno za sreću. Nije moja originalna misao, ali se slažem da je bolje da se ne vratimo na
staro jer nas je to i dovelo do ovog. Siguran sam da će mnogi uvidjeti prioritete i da će se okrenuti osobnim ciljevima, hrabrim iskoracima, bliskim ljudima i hedonističkom uživanju u sadašnjem trenutku.
Kakav je osjećaj igrati u HNK pred malo ljudi? Čudan je to osjećaj, no tješim se da je bolje imati mali broj ljudi koji smije u kazalište nego da ih je mali broj jer ne žele ići u kazalište. Imam iskustvo igranja pred tisućama gledatelja, ali bilo je i situacija kad nas je bilo više na pozornici nego u gledalištu. Ista je odgovornost i uzbuđenje, samo je teže osjetiti bilo publike.
Zadnjih nekoliko mjeseci jako se polemiziralo o noćnim okupljanjima mladih ispred HNK. Budući da je to vaša kuća, kakav je vaš stav o tome? Razumijem pitanje, no naravno da to nije moja kuća i da smo svi prolazni. Puno više bi taj naš teatar trebao pripadati mladima koji su se okupljali oko njega. Druženje oko HNK je počelo prošlog proljeća kad smo i mi izašli iz zgrade i izvodili prigodne kolažne programe na otvorenom. Nakon naših nastupa publika je ostajala oko pozornice, mladi s gitarama i slučajni prolaznici željni izlazaka. To je izgledalo lijepo. Onda se sve to pretvorilo u masovno okupljanje i izašlo je iz okvira simpatičnih druženja. S druge strane, ti mladi moraju negdje biti, moraju se vidjeti, upoznati. Svi smo u tim godinama htjeli sve i odmah i zaista su zakinuti za normalno sazrijevanje. Čemu se najviše veselite nakon završetka korona-krize i kako vidite kazalište u post-covid vremenu?
Ne bih širio pesimizam, ali nisam siguran da ćemo se tog zla tako brzo riješiti. Ali kad ga se konačno oslobodimo, želio bih doživjeti (a nadam se da će i oni) veliki koncert Rolling Stonesa, Nicka Cavea... Veselit će me odlazak na dobru utakmicu, publika bez maski i putovanja bez ograničenja. A kazalište je kroz povijest imalo i većih neprijatelja, pa ih je pobijedilo.