IE&CLYDE U LOVU A ‘DIVLJE’ HIPIJE

Tip je ubio najmanje 12 ljudi (vjerojatno i više) i godinama bježao sustavu izigravajući trgovca draguljima pod sijaset lažnih imena, uglavnom ubijenih žrtava čije je putovnice ukrao i preradio. Njegovo je pravo ime Charles Sobhraj, a ubijao je u vrijeme “mira i ljubavi”, kada je gomila europskih i američkih hipija tražila smisao života, samospoznaju i nirvanu, a usput laki seks, droge i slobodu, na Dalekom istoku na koji su se slijevali u “magičnim autobusima”. Naivni i punih novčanika. Lake žrtve za Charlesa. Iako se serija bavi relativno poznatim događajima, iako se zna kako će završiti, cijelo vrijeme održava napetost, neprestano draži pitanjem kako je moguće da će opet izbjeći da ga uhvate, da ga žrtve prozru, da pobjegnu. Uz ambijent Bangkoka, Indije, Nepala i fantastično oživljavanje dekade 70-ih, kad je hipi pokret već polako išao prema kraju, glavni adut serije je uistinu vrhunska izvedba Tahara Rahima koji glumi psihopata Charlesa Sobhraja. Na trenutke svojom pojavom i stavom, iako je fizička sličnost relativno mala, podsjeća na nekakvog zlog brata blizanca Brucea Leeja.

Serija se bavi teškim zločinima, teškim nasiljem, no ono u samoj seriji gotovo da i nije prikazano. Sam čin ubijanja pojavljuje se tek negdje u pozadini. Ali sve ono što mu prethodi, naivno potpadanje žrtve pod slatkorječivi utjecaj Charlesa i njegovih pomoćnika (djevojke Marie-Andree Leclerc i pomoćnika Ajaya), njihova nemogućnost da se odupru, trenutak užasa kada shvate da su bespomoćne žrtve kojima nema spasa, veći je horor, veća je strahota od bilo kakvih prikazivanja krvavih detalja samog ubojstva. Jednaki užas i mučninu u trbuhu izaziva i tromost sustava koji gleda kako se leševi gomilaju i gotovo odmahuje rukom. Podjednako i onaj istočni, a u tom dijelu svijeta u toj dekadi čitav je policijski i pravosudni sustav bio prilično korumpiran, preopterećen i neprofesionalan, kao i onaj zapadni, ambasadorski, koji podjednako odmahuje rukom na “ubojstva nekih tamo hipija, koji su se ionako došli samo drogirati i ševiti, pa su eto stradali”. No još veći užas pobuđuje i sporost kada se kotačići pravde ipak pokrenu, sav taj labirint informacija, poluinformacija, inertnosti i birokracije daje seriji još jedan stupanj užasa više. Izgleda poput stvarnosti. Barem one prije pedesetak godina, iako, čini mi se, gledano iz hrvatske perspektive, da nije bitno drukčije niti sada. Oživljavanje ambijenta i dekade je vrhunsko, većina glumaca odradila je svoj posao preko granice pukog profesionalizma, a gotovo da nijedan lik nije napisan i odglumljen plošno i beskrvno. Ono što u seriji smeta i što je koči jest neprestano skakanje iz vremena u vrijeme (sedam godina prije, šest mjeseci poslije, četiri mjeseca prije), u čemu se gledatelj lako može izgubiti, pitajući se koja je ustvari nulta točka vremena serije. Ali uz malo truda nije teško pohvatati konce serije i radnje. Da je riječ o pukoj fikciji, u tom skakanju iz vremena u vrijeme bi se lako izgubili. Budući da je riječ o stvarnim događajima, koji su fantastičniji od bilo kojih izmaštanih, dovoljno je samo pratiti epizode radnje bez obzira na to u koje je vrijeme ona skočila. Također, donekle naivno zvuči kako je Charles Sobhraj u kućnoj radinosti s lakoćom preuzimao putovnice i identitete svojih žrtava prelazeći granicu bez pola muke (a vrijeme je to hladnog rata na njegovu vrhuncu). I tu kreatori serije mogu reći “ali stvarno je tako bilo i, ma kako vam to nevjerojatno zvuči, dogodilo se”. Tromost i hladnoću sustava, iako nizozemski diplomat Knippenberg stalno pokušava ubrzati stvari i privesti pravdi Charlesa, probit će tek štampa, tisak, kada se dokopa slučaja. Tek tada kotačići pravde dobit će pravi zamah. Ne želim otkrivati kraj, ali da na bilo koji način ne naštetim užitku gledanja, mogu reći da je Charles Sobhraj odslužio u Indiji nešto manje od 20 godina zatvora, da je trenutačno na odsluženju doživotne robije u Nepalu, ali da nikad, ustvari, nije odgovarao za 12 ubojstava u Tajlandu. Njegov pomagač i krvnik Ajay nikada nije uhvaćen.