GENIJALAC BE STUDIJA I DIP
Bio sam i ostao ružni, siromašni filmaš. Još uvijek jesam. Ja nemam moć. Nemam ništa - samo j***nu kameru. Tako sam za sebe govori danas 65-godišnji Béla Tarr, kojeg već odavno smatraju jednim od najutjecajnijih filmskih redatelja svjetske kinematografije.
Od 15. do 20. travnja zagrebačka publika moći će u kinu Tuškanac pogledati osam njegovih radova, među kojima je i Tarrov najvažniji film “Sotonski tango” iz 1994. godine.
Riječ je o gotovo sedmoipolsatnoj adaptaciji istoimenog romana Lászla Krasznahorkaia, a podijeljen je u 12 dijelova - 6+6, što su plesni koraci tanga. Bela Tarr rođen je 21. srpnja 1955. godine u Pečuhu, ali je odrastao u mađarskom glavnom gradu Budimpešti. Oba roditelja radila su u kazalištu i na filmu. Otac je bio scenograf, a majka je više od 50 godina bila šaptačica.
Kao dječak, s deset godina majka ga je povela sa sobom na posao. Mađarska nacionalna televizija snimala je adaptaciju Tolstojeva “Smrti Ivana Iljiča”. Čim su ga spazili, dali su mu ulogu. No gluma ga nije previše zanimala, pa je nakon još nekoliko cameo uloga htio studirati i završiti filozofiju. Snimanje filmova bilo mu je samo hobi.
Ali već nekoliko njegovih kratkih amaterskih filmova činilo se nadležnim cenzorima previše opasnima, pa su Tarru zabranili upis na sveučilište. Stoga je bio osuđen da mu hobi postane poziv. Kako će kasnije reći
- on je vjerojatno prvi filmski redatelj u Istočnom bloku koji je počeo režirati filmove bez završenog studija i diplome, što je u ono vrijeme bilo nezamislivo.
Prve filmove snimio je već sa 16 godina, a nastavio je i kasnije, kad se zaposlio kao domar u nacionalnom
Domu za kulturu i rekreaciju. Ono što je smetalo vlastima u njegovim filmovima jest što se Tarr zanimao za život radnika i siromašnih ljudi u mađarskim gradovima. Njegovi radovi privukli su pozornost studija “Béla Balázs” koji su financijski pomogli Tarru da snimi prvi dugometražni film. Imao je 22 godine kad je sa zanemarivim budžetom i nekoliko glumaca amatera u šest dana snimio “Obiteljsko gnijezdo” te 1977. godine. Gotovo dokumentarističkim stilom snimio je socijalnu dramu o mladom bračnom paru s kćerkicom koji mora živjeti s roditeljima i njihovo dvoje djece. Stoga svaki dan obilaze institucije ne bi li od države dobili stan, ali birokrati svaki put smisle novi razlog da ih odbiju. Film je prvi put prikazan 1979. godine i Tarra su odmah iskritizirali da je film stvorio pod utjecajem američkog začetnika nezavisnog filma - Johna Cassavetesa, iako ih je on uvjeravao da uopće nije vidio nijedan njegov film. Nakon tog filma Tarr je upisao Školu za kazališnu i kinematografsku umjetnosti te 1981. počeo snimati “Autsajdera”. I ovaj put glavni lik je besperspektivni, ali za violinu nadareni Andrasz, čovjek iz mađarske provincije koji voli ispijati pivo i svirati u tavernama jer ga posao u tvornici ne zanima. Nakon “Autsajdera” Tarr je već godinu dana kasnije snimio “Ljude iz radničkih baraka” i tim filmom zaokružio tzv. proletersku trilogiju. Ubuduće će snimati filmove o provinciji, ali oni će biti estetski dotjerani i mađarsko selo i ravnica bit će metafora za beznadežnost i težak život siromašnih ljudi. Već tada njegov rad bio je vrlo prepoznatljiv. Tarr voli spore i duge kadrove, pa kad je 1983. godine za tamošnju televiziju adaptirao Shakespeareov “Macbeth”, snimio ga je u samo dva kadra - prvi od pet minuta i drugi od 67 minuta. - Snimajući film po film, stvarao se i moj filmski jezik. Sve što vidite u mojim filmovima je moje. Došlo je iz moje glave i ne mogu to više ponavljati. Ne mogu to koristiti za druge filmove. To je proces koji se stvarao polako, godinama - objasnio je jednom Tarr, koji kad daje intervjue, koristi jezik koji bi koristio i kad razgovara s prijateljima u kafiću.
Njegov najvažniji film “Sotonski tango” odvija se u ruševnom mađarskom selu gdje živi nekolicina seljaka. Selom se proširi vijest o dolasku Irimiása za kojeg su svi bili uvjereni da je mrtav. Iako najavljuje revitalizaciju sela, Irimiásevi planovi uključuju njihov novac i ponešto su drukčiji... Iako mu to nije bila namjera, kao da je prorekao budućnost Mađarske, tranziciju i privatizaciju koja je uslijedila. Kad su ga 2009. pitali hoće li njegov film “Sotonski tango” iz 1994., koji je sad dobio svoju 4K verziju, biti jednako važan kao i u trenutku kad je nastao, Tarr im je odgovorio.