Z ZAVRŠENOG LOME
Béla Tarr
A koga za to boli k***c? Nikad nisam bio prorok. Niti sam htio svojim filmovima ništa predviđati. Nisam pokušavao vidjeti budućnost. Samo sam promatrao život i prikazivao svijet sa svoje točke gledišta. Naravno, puno tih sranja je vječno - u svakom trenutku možete vidjeti poniženje, ljudi uvijek iznova mogu biti tako glupi da biraju populiste, da uništavaju sebe i svijet oko sebe, ne misleći na buduća pokoljenja. Rade bilo što da prežive i to je tužno. A tuga vas tjera da nešto poduzmete, rekao je Tarr.
Godine 2011. snimio je film “Torinski konj” i najavio da je to njegov posljednji dugometražni igrani film koji režira. Smatrao je da je svoj filmski jezik baš u ovom filmu doveo do savršenstva, sveo radnju i kadrove na minimum i da dalje od toga ne može ići. Radnja filma počinje u talijanskom gradu Torinu 3. siječnja 1889. godine. Njemački filozof Friedrich Nietzsche izlazeći iz kuće na adresi Via Carlo Alberto br. 6 primijeti da nedaleko od njega jedan kočijaš ima problema s tvrdoglavim konjem. Konj se odbija pomaknuti unatoč svim poticajima, zbog čega kočijaš naposljetku izgubi strpljenje te počne bičem udarati životinju. Na to Nietzsche pokuša zaustaviti nemilu scenu te, jecajući, zagrli konja oko vrata, da bi ga ubrzo njegov stanodavac odveo kući i polegao ga na krevet. Nakon dva dana nepomične šutnje Nietzsche će izgovoriti svoje posljednje riječi, a preostalih deset godina života proživjet će dementan i potpuno nijem, njegovat će ga majke i sestre.
U jednom zabitome mađarskom selu žive otac i kći, pri čemu je otac tjelesno hendikepiran jer je slijep na jedno oko, a i jedna ruka mu je oduzeta. Oni posjeduju kobilu koja odbija hranu, a ne da se ni upregnuti. Svaki dan kćer brine o ocu, odijeva ga, kuha uvijek istu hranu – dva krumpira, i odlazi na bunar po vodu, a zatim odnese konju sijeno.
Nepodnošljivost i gotovo ubitačna rutina života negdje u mađarskoj pustari metafora su za neminovnu propast svijeta, a Tarr poput Nietzschea poručuje da je Bog mrtav i da je čovjekov svijet, premda bio isposnički reduciran i skroman, osuđen na propast. Na pitanje kako se takvi meditativni filmovi uklapaju u današnje filmske trendove, Tarr je, beskompromisan kao i uvijek, odgovorio:
- Većina filmova kakve danas gledamo samo priča priču. Akcija, fakti, akcija, fakti,... Za mene je to čisto trovanje publike. Nije pitanje dužine kadra niti težine filma nego možete li njime dotaknuti čovjeka? Marvelovi filmovi nisu problem nego su očiti simptom šire bolesti koja se proširila između žanrova. Većina sranja koja se prikazuje nisu filmovi nego stripovi.
Ali danas ljudi samo polažu važnost na priču. Vjerujemo da se to što gledamo događa i nama. A nama se ništa ne događa. To je velika pogreška i zato sam jednostavno odlučio snimati filmove na drukčiji način - objasnio je Tarr.
Uz njega na setovima je uvijek bila njegova dugogodišnja životna i profesionalna suputnica - montažerka Ágnes Hranitzky (75). Kako je rekao, glavna montaža njegovih filmova odvija se na samom setu.
- Zato je tu Ágnes da svaku scenu prati preko monitora. I da viče na mene ako misli da nešto nije dobro s ritmom ili nekim drugim detaljem objasnio je Tarr.