Film o preljubu pokorio je Pulu, pa Cannes i svijet
Prije 55 godina redatelj i scenarist Zvonimir Berković snimio je film koji i najzahtjevniji filmofili i filmski kritičari smatraju pravim malim draguljem hrvatske kinematografije
Prošlo je 55 godina otkako je scenarist i redatelj Zvonimir Berković obogatio hrvatsku kinematografiju svojim remek-djelom, debitantskim dugometražnim filmom.
Iako kritičari izbjegavaju koristiti ovaj izraz ili ga koriste u vrlo posebnim prilikama, za Berkovićev film “Rondo” iz 1966. nisu škrtarili na epitetima. Kad je prikazan na Filmskom festivalu u Puli, osvojio je tri Zlatne arene. Nakon što je 1958. godine napisao izvrstan scenarij za isto tako iznimno hvaljeni film “H-8” redatelja Nikole Tanhofera, Berković je sedam godina kasnije odlučio sam režirati film prema vlastitu scenariju.
Dohvatio se zapravo vrlo jednostavne teme - preljuba. No režijski i scenaristički “Rondo” je zagrebao mnogo dublje - u emocije i psihu troje situiranih ljudi u trenutku kad su se u Jugoslaviji, uglavnom u filmovima, tematizirali odnosi u kolektivima.
Berković je svoje junake smjestio u urbanu zagrebačku sredinu, u centar grada. Glavni likovi su bili intelektualci, a interijer građanskog stana bio je opremljen modernističkim namještajem iz svjetskih dizajnerskih kataloga. U tom stanu živi dizajner Feđa, kojeg igra Relja Bašić, i njegova djevojka, studentica Neda, koju je izvrsno odigrala Milena Dravić. Dani im prolaze u monotoniji, veza im je postala rutina, pa Feđa, koji nije previše društven tip, poziva u stan znanca, suca Mladena, kojeg igra Stevo Žigon. Njih dvojica, kako kažu u filmu “provode eksperiment mogu li pametno provesti jedno nedjeljno popodne”.
Igranje šaha također postaje rutina i Mladen, inače samac, počinje aferu s Nedom, no kako se ljubav rasplamsa, tako se ubrzo i gasi, pa Feđa i Mladen nastavljaju sa svojim partijama šaha kao da se ništa nije dogodilo.
Zvonimir Berković rođen je 1928. godine u Beogradu, a s roditeljima se preselio u Zagreb 1943. Tu je studirao
‘Rondo’,
violinu na konzervatoriju, bio u klasi skladatelja i violinista Stjepana Šuleka i trebao je postati glazbenik. Berković je bio toliko svestran da je i neko vrijeme studirao filozofiju, a onda i upisao režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Upravo zato njegovi scenariji i za “H-8” i za “Rondo” dinamikom i atmosferom prate različite glazbene forme. U “H-8” glazbena podloga je fuga, a film “Rondo” dobio je ime prema glazbenom obliku u kojem se glavna tema ponavlja od početka do kraja skladbe. Tako i u filmu likovi često raspravljaju o glazbi, slušajući Mozartov “Rondo u a-molu”.
Film je prikazan 1966. godine na Pula film festivalu i Zvonimir Berković dobio je za scenarij Zlatnu arenu. Istu nagradu dobili su i Relja Bašić za glavnu mušku ulogu i Milena Dravić za glavnu žensku ulogu.
Osim izvrsnih glumaca, Berković je na setu angažirao i sjajnu ekipu. Kamerman je bio Tomislav Pinter, glazbu je radio kompozitor Miljenko Prohaska, a impresivnu scenografiju je potpisao također svestrani i proslavljeni scenograf, slikar, pisac i dizajner interijera Željko Senečić.
Konačnu potvrdu kvalitete film “Rondo” dobio je na filmskom festivalu u Cannesu nakon kojeg je distribuiran u cijelom svijetu, pored ostalog i u Njemačku, Veliku Britaniju i Ameriku.