‘PODZEMNA ŽELJEZNICA’ ROĐENA JE POD SRETNOM ZVIJEZDOM, ALI...

na tajne putove i sigurne kuće širom Juga, koje su organizirali bijelci i crnci koji su spašavali robove. Colson je prihvatio žanrovski model tzv. alternativne povijesti, odavno prihvaćen u književnosti, koja stvarnim zbivanjima daje privid mašte i slobodu kakvu imaju, na primjer, pisci znanstvene fantastike. Što bi bilo da je širom Juga stvarno postojala podzemna željeznica kojom su spašavani robovi? O takvoj je pravoj podzemnoj antirobovlasničkoj željeznici maštao i redatelj Barry Jenkins kad je bio dijete.

Kad je doznao da je to naziv za “obično” krijumčarenje ljudi, bio je, kaže, razočaran, poput djeteta kad sazna da Djed Mraz ne postoji. A kad je pročitao Whiteheadov roman, oduševio se i uspio snimiti seriju o nečemu o čemu je maštao kao dijete. Sama serija nije namijenjena djeci. Ima cenzorsku oznaku 18+ i prepuna je potresnih prizora nasilja i ljudske patnje. No bila bi puno bolja da nema Jenkinsovih narativnih akrobacija, skokova iz sadašnjosti u prošlost i nepotrebnih razvlačenja kadrova i scena do granice podnošljivosti.

Jenkins je sklon svaku stvar ponoviti nekoliko puta, kružiti kamerom oko lica, dizati se i onda polako prizemljavati i tako sve dok svi još jedanput ne shvate ono što su shvatili već u samom početku kadra. Kad toj redateljevoj sklonosti monotonom i nabildanom “prerežiranju”, vidljivom još u precijenjenoj “Mjesečini”, dodamo odbojnu fotografiju Jamesa Laxtona, koji obožava snimati u mraku od kojega se ne vidi ništa ili kamerom uperenom u sunce od čijeg se bljeska vidi još manje, tada ćemo pomisliti da je i redatelju i snimatelju bila namjera publici otežati gledanje serije onako kako su južnjački vlasnici robova otežali živote crnim junacima serije.