KĆI TINEJDŽERICA JE NAJPOZVANIJA DA ME KRITIZIRA
Virtuoz na gitari i platnu još čeka reakcije političara koje ‘secira’ na karikaturama, a dotad uživa u novom instrumentalu ‘Eat My Dust’
Branko Bogunović Pif
Legenda Novog vala. Legenda Zagreb filma. Glazbenik, crtač, umjetnik o čijem bi se radu moglo pisati danima. Sve je to Branko Bogunović Pif (69). O njegovoj je važnosti na glazbenoj sceni dovoljno pobrojiti suradnje koje je imao s najvećim svjetskim zvijezdama: Tommy Emmanuel, Damir Kukuruzović, Damir Halilić Hal, Albert Lee, Preston Reed, Marc O’Connor,
Jerry Douglas... Nagrađivan kao najbolji akustični gitarist, ovaj virtuoz na žici i platnu objavio je nedavno glazbenu priču, instrumental “Eat my dust”.
U doslovnom prijevodu “Jedi moju prašinu” je poruka - kome?
Naziv pjesme ‘Eat my dust’ najbolje bih mogao opisati scenom iz crtanog filma ‘Ice age’. U jednoj sceni tigar je hvatao antilopu, a kako je onako star trčao i trčao za njom, nije ju mogao uhvatiti, i pao je od umora. Antilopa se okrenula prema njemu i pogledala ga pogledom: ‘Ah, ne možeš me uhvatiti’ - ‘Eat my dust’. Napravio sam to kao parafrazu, u kontekstu: ‘Evo, slušajte me kako sviram, uhvatite me ako možete, šaljiva poruka drugim gitaristima da, ako vježbaju, možda me mogu sustići.
Za skladbu “Eat my dust” stoji da je dio priče “Second circlea”. Na koji način?
To je jedna od pjesama koja se nalazi na istoimenom albumu. Meni izuzetno draga skladba, za koju sam mislio da treba dobiti dodatni zamah. Upravo
ovim novim, nedavno snimljenim videospotom, pod palicom Hit Produkcije u kojem sam pokazao i dio svojih likovnih djela, dobila je novu energiju, s kojom će vjerujem trajati još dulje među publikom.
Često nastupate s našom rock divom Zdenkom Kovačiček. Pretpostavljam da si na sceni itekako date oduška. Da se svaki put kao u vremeplovu vratite u vrijeme kad se “pošteno” sviralo, kad se “ginulo” na pozornici? Naravno, uvijek je zadovoljstvo biti na pozornici s našom rock divom Zdenkom Kovačiček, a kako se ‘pošteno’ sviralo tad, tako se svira i danas. Jedino što smatram da se danas svirku ne cijeni toliko koliko prije. Zdenka je posebna glazbenica, prepuna energije koja vas obuzme. Kad smo na pozornici zajedno, uđemo u posebnu glazbenu sferu, a onda nema granica zabavi. Po čemu pamtite 70-e, 80-e?
Po gomili dobrih bendova, po entuzijastičnom pristupu glazbi i po velikom broju svirki, definitivno. Vladala je posebna atmosfera, svi smo bili iznimno kreativni, što nam je još dodatno davalo vjetar u leđa. To je bilo drugo vrijeme, teško je nekom tko nije iz tog vremena prenijeti dio te vibre. Sve što možemo je pričati tadašnje svakodnevne i brojne dogodovštine te se nadati da ćemo biti shvaćeni. Sve što mogu reći je - ponovilo se.
Bili ste stalni član bendova Plava trava zaborava, Animatori, Drugi način... Kultni Lapidarij, Kulušić..., pretpostavljam, imaju važna mjesta u vašim sjećanjima?
Naravno, svaki od tih bendova, kao i mjesta koja smo prošli, imaju pozitivno nostalgičnu notu. Neka druga vremena, posebnija, koja zaslužuju posebno mjesto u sjećanju. To vrijeme pamtim i po odličnim turnejama i mjestima koja smo obišli. Godinama smo svirali po Europi, u Njemačkoj na brojnim country festivalima, Nizozemskoj, Austriji, Francuskoj, Litvi, Latviji, Estoniji, Mađarskoj... Nezaboravna koncertna turneja u Rusiji trajala je tri mjeseca.
U mladosti ste bili crtač u Zagreb filmu, samostalne izložbe radite i danas. Zapravo ste jedan od rijetkih koji uspješno gura dvije karijere. Niste nikad mogli, htjeli odabrati samo jednu?
Kad mi dosadi svirka i prebiranje po žicama, uzimam kist i krećem s crtanjem, ali i obrnuto jer me i sviranje
i slikanje jednako ispunjavaju, to je moj poseban svijet. Sastavni dio moje osobnosti. I da sam htio, teško da bih onaj moj pravi ja dopustio da izaberem samo jednu od te dvije stvari. Koliko vam je korona poremetila život? Korona je svima poremetila životne planove, što nas je primoralo da se okrenemo i drugim stvarima. Oduvijek sam stvarao i crtao karikature, ali iste je teško u vremenu poslovne neizvjesnosti plasirati u medije. Taj period definitivno je najgori u mom životu. Da je taj strah, beznađe, odvojenost od ljudi i posla potrajao još pola godine, vjerojatno ne bi dobro završilo ni za koga od nas. Ipak, uvijek treba gledati pozitivno i nadati se najboljem. Što se tiče stvaranja, tu se ništa nije promijenilo, uvijek vidim priliku za stvaranjem, bilo slikanje ili sviranje. Iza vas je 400 albuma različitih izvođača, po čemu ste apsolutni rekorder na domaćoj glazbenoj sceni. S kim vam je bilo najdraže surađivati?
S Miroslavom Rusom. S njim sam se znao gadno zakačiti oko glazbenih rješenja, ali su zato rezultati uvijek bili odlični. Rus je poseban um, koji 24 sata dnevno živi glazbu i umjetnost. Budući da sam i sam takav, upravo zato zajedno i jesmo izuzetno produktivni. Tu je i pokojni Krešo Blažević, kojemu bih prepustio da aranžerski i producentski oblikujem pjesme, na obostrano zadovoljstvo. Kako se kao predstavnik ljepšeg umjetničkog vremena snalazite danas?
Ne baš najvještije. Suvremeni stilovi i glazbenici gotovo me uopće ne fasciniraju, a mislim ni ja njih. Ljubav je uzajamna. Naravno da pratim aktualne glazbene trendove, ali sam na kraju ipak dosljedan svom izričaju. Tko vam je doma najžešći kritičar? Tko će rado pohvaliti, ali i biti nemilosrdan ako nešto nije po guštu?
To je sigurno moja kći. Ona, kao i većina tinejdžera, osjeća krajnji prijezir prema tome što radim i ne libi se to pokazati. Kao osoba koja je iz prve ruke upućena u moj rad, bilo glazbeni ili slikarski, ona je i najpozvanija da iste komentira. Svidjelo se to meni ili ne.