GLUPO JE REĆI DA SU SVE SAPUNICE SLABE KVALITETE

Elizabeta Brodić, Roko Sikavica i Andrija Mardešić govore iz bogatog iskustva o snimanju sapunica, kakav je to posao te zašto su ljudi prikovani uz ekrane kad se prikazuju...

Na hrvatskoj televizijskoj sceni šuška se o tome kako RTL i Nova TV rade na snimanju novih serija, ali suradnici na njima vezani su ugovorima zbog kojih trenutačno ne smiju otkrivati detalje. U iščekivanju novih naslova, razgovarali smo s glumcima Rokom Sikavicom i Elizabetom Brodić te redateljem Andrijom Mardešićem. Oni su kolege, ali prije svega prijatelji. Otkrili su nam svoja iskustva na kaotičnim setovima hrvatskih telenovela i sapunica.

Kakve ste serije pratili u djetinjstvu?

A. MADREŠIĆ: Prva koje se sjećam prikazivala se ranih devedesetih, bila je to popularna povijesna serija Robinja Isaura. Nedugo zatim došla je Santa Barbara i u to vrijeme je krenula revolucija meksičkih sapunica. Nisam to gledao jer mi je bilo napeto, nego su me bake čuvale kao malog u vrijeme kad su epizode bile na televiziji. Ništa drugo se nije smjelo gledati u tom terminu, pa sam gledao i ja te se navukao. Zapleti su takvi da hoćeš-nećeš, moraš pogledati sutradan. Tako sam se još kao dijete dobro upoznao s tim žanrom. R. SIKAVICA: Imam slične uspomene kao Andrija. Sapunice su se prikazivale u vrijeme ručka i tada kao da bi sve stalo. Villa Mariju pamtim po glumačkoj podjeli punoj tadašnjih najvećih faca poput Nives Ivanković, Žarka Radića, Ksenije Paić, Čede Martinića i Mie Begović. Španjolske serije smo svi najviše voljeli zbog predivnih glumica. Osobno sam rado pratio tursku seriju Ezel, koja je povezala format telenovele s kriminalističkom serijom.

E. BRODIĆ: Kao mala nisam bila ljubitelj meksičkih serija. Moja baka ih nije gledala, pa nisam ni ja.

Ipak, znam zaplete i obrate tih serija jer su svi pričali o tome. Čaroliju sam pratila i to se više puta vraćalo na program.

R. SIKAVICA: Čarolija je označavala početak ljeta! Kod nas ne bi bilo večere dok ne završi Čarolija, a serija je trajala dugo – od 20 do 22 sata.

A. MARDEŠIĆ: Moj cijeli razred je zakasnio na kontrolni iz engleskog jer je taj dan umrla Gracialita u Esmeraldi, pa je epizoda bila nešto dulja. To je bio 7. osnovne i pola razreda je bilo uplakano, a profesorica je imala razumijevanja i odlučila je odgoditi kontrolni. Čuo sam i da su neki ljudi uplaćivali mise za likove iz Santa Barbare i Dinastije. To me ne čudi jer su te serije u tom žanru ipak kultni klasici. Zanimljivo je da su priče velikog dijela tih ‘televisa presenta’ serija posuđene iz latinoameričkih radio-drama.

Jedna te ista gospođa s Kube je sve to napisala i osmislila te čuvene motive koji su se ponavljali: žena s ožiljkom, sljepoća, zamjena identiteta…

Mnogi sapunice vide kao niskokvalitetne serije. Kako to da su ipak toliko popularne?

A. MARDEŠIĆ: Glupo je govoriti da je to niskokvalitetno. To je zaseban žanr koji ima svoje zakonitosti i specifične uvjete. Možemo se složiti da su sapunica ili telenovela konzumeristički proizvodi koji ne teže biti umjetničko djelo. Zadatak onih koji rade na takvim serijama je zabaviti i zadržati ciljanu publiku pod

svaku cijenu. Zato se između ostalog poseže za najsuludijim zapletima i poznatim tipovima likova.

R. SIKAVICA: Slažem se da sapunica nije i ne mora biti umjetnost. To je isključivo zabava, kao npr. Tvoje lice zvuči poznato. Potrebno je puno sadržaja, zbog čega to zna biti rudarski posao. Nedavno sam snimio 21 scenu u 11 sati. Dao sam se u to cijelim bićem, morao sam donijeti puno glumačkih odluka pod velikim pritiskom. Najčešće se jedan kadar snima samo jednom, dakle nema puno ponavljanja. Moramo biti što kreativniji i bolji u vrlo malo vremena. Najteže je možda piscima, koji moraju napisati čitavu epizodu u tjedan dana. A. MARDEŠIĆ: Moj rekord kao piscu bio je dvije i pol epizode u tjedan dana, što sam odradio kad nam je na Ruži vjetrova pofalilo pisaca. R. SIKAVICA: Količina posla je više suluda od samog proizvoda. Ljudi iz umjetničke struke to ne cijene, što je tužno jer se u kaotičnim uvjetima uspjelo proizvesti nešto što je masovno gledano.

A. MARDEŠIĆ: Tu je i problem da se stvari ne zovu svojim imenom. Kod nas se za takav sadržaj koristi naziv ‘dramska serija’ da bi se time punio dramski program. To je kao da reklamu nazovete kratkim filmom. Radi se o uvredi za oba žanra.

Što imate za reći onima koji kažu da griješite jer se bavite sapunicama umjesto umjetnošću?

R. SIKAVICA: Mislim da se stigma oko takvih serija razbila jer danas u njima igraju izvrsni i nagrađivani glumci. Ionako kod nas više ne postoji prava podjela na kazališne, filmske i televizijske glumce. Navala glumaca na audicije za sapunice je golema - začudili biste se kakva sve imena žele te uloge.

A. MARDEŠIĆ: Zli jezici koji kritiziraju gotovo sigurno nikad nisu došli u priliku da rade takav posao za toliko puno novca. Osim toga, smatram da su sapunice najbolja škola koja osposobljava da se čovjek kasnije bavi svojim autorskim radom. Takve serije te nauči jako brzo razmišljati, donositi odluke, odvajati bitno od nebitnog… bilo bi jako dobro mlade poslati na staž po takvim setovima. E. BRODIĆ: Prva sam koja je na Akademiji bila nadobudna i mislila da su takve serije bezvrijedne. Kad sam odradila svoj posao, shvatila sam da nisam mogla dobiti bolji trening. Što se zlih jezika tiče, neka probaju, pa govore.

A. MARDEŠIĆ: Mislim da je jako važno ne podcjenjivati posao na televiziji jer to je ono od čega mladi redatelji žive. Svi mi bismo htjeli živjeti od autorskog rada, ali rijetki su autori ili ih čak i nema, koji mogu živjeti od filma. Mnogima je rad na serijama ili reklamama ispod časti, a meni je to apsurdno jer smo školovani za to: da pričamo priče i da radimo s glumcima. I sad: je li tvoj put da režiraš pjenu pive u sto ponavljanja ili štancaš 21 scenu dnevno sa renomiranim hrvatskim glumcima, to je tvoj izbor.

Koliko vas je zagrebačka Akademija osposobila za rad na sapunicama?

A. MARDEŠIĆ: Akademija kao da je bila najava kaotičnih uvjeta na profesionalnim setovima, ali iz drugih razloga – profesor glume bi pustio glumca na 15 minuta, pa bih ga ja hvatao za rukav i dovlačio pred kameru. Što se scenarija za sapunice tiče, Akademija mi apsolutno nikako nije pomogla jer je pisati takve serije potpuno drukčije od bilo čega drugoga. Takav tip teksta te traži da razmišljaš potpuno suprotno od onoga što uče na filmskim školama.

Neki ljudi s Akademije se teško uklope u taj svijet jer ne znaju zanemariti ego i umjetnički integritet. Primijetio sam da ljudi koji rade sapunice dugi niz godina imaju puno manji ego.

E. BRODIĆ: Zagrebačka akademija je većinski kazališna. Za vrijeme studija sam snimila svega par vježba. Kad sam došla na svoj prvi televizijski program, nisam uopće bila spremna. Nisam bila naučena na toliku brzinu, ali učila sam u hodu. Bila je varijanta: ‘snađi se, druže’. Na studiju smo uvijek slušali “Vidjet ćete vi kako je strašno kad odete s Akademije.” – a na Akademiji nam se ne daje prilika da vidimo koliko je strašno. To ne ide jedno s drugim. Potrebno je više prakse, a ne da se studenti osjećaju kao da slušaju srednjoškolsko predavanje. R. SIKAVICA: Kad bi me na Akademiji kolege tražili da glumim u njihovim vježbama, morao bih izmišljati da sam bolestan kako bih se izvukao s kazališnih predmeta. Htio sam biti pred kamerom, raditi ono što volim i pomoći kolegama. Mislim da bi Akademija trebala poraditi na suradnji između odsjeka i pobrinuti se da ima vremena za sve. Po meni je puno veća šteta ne snimiti studentsku vježbu nego izostati par dana sa scenskog govora.

Koji televizijski projekt vam je bio najzanimljiviji?

A. MARDEŠIĆ: Kud puklo da puklo i Na granici. Stvar je u tome što su to komične telenovele, pa zapleti nisu bili tipični. Takve serije se uglavnom bave malim mjestom i ljudima u njima. Meni je to vrlo blisko jer volim komedije, Naše malo misto znam napamet.

R. SIKAVICA: Slažem se, uvijek je lakše raditi komediju. Dobra je atmosfera, zezancija je, bacaju se fore… puno toga izlazi iz improvizacije i nije toliko strogo. Neću lagati, bio mi je doživljaj snimati Ružu vjetrova jer su svi u Splitu su to gledali, pa bi me pozdravljali na cesti i častili me. U najmanju ruku zabavno iskustvo za jednog sedamnaestogodišnjaka.

Kako ste se suočili sa slavom?

E. BRODIĆ: Iskreno i dalje nemam pojma. Još me iznenadi kad me ljudi traže za fotografiranje. Nisam baš od Instagrama i slično, nisam se aktivirala jer mi se, iskreno, nije dalo. Lijepo mi je kad igram predstavu u HNK Varaždin, gdje mi ljudi često kažu da su došli radi mene. Na društvenim mrežama mi se ne javljaju perverznjaci kako možda neki misle, nego najčešće djeca koju uspijem razveseliti.

A. MARDEŠIĆ: Mene kao redatelja ili scenarista nitko neće prepoznati na ulici, ali osjetio sam popularnost serije. Jednom sam ušao u trafiku gdje je radnik piljio u TV i nije me doživljavao. Umirao je od smijeha na scenu koju sam ja napisao.

R. SIKAVICA: To je specifična vrsta slave jer je prolazna: nakon jedne serije dolazi druga, s novim zvijezdama. Ljudi zaborave. A što se prepoznavanja tiče, to je sastavni dio našeg posla.

Koji su vam idući projekti?

E. BRODIĆ: Nastavljam raditi u HNK Varaždin, gdje se sprema predstava o kojoj zasad ne smijem ništa reći.

R. SIKAVICA: Paralelno snimam seriju Mrkomir prvi i nastavak Dar Mar. Radim 7 dana u tjednu i kad sve završi, želim se odmoriti. Nakon toga čekam poziv za idući projekt – tako to ide.

A. MARDEŠIĆ: S kolegom Davidom Kapcem, također istreniranom na sapunicama, sam zajednički režirao svoj prvi dugometražni film, koji je sad u montaži. Zove se Stric i igraju Miki Manojlović, Goran Bogdan, Ivana Roščić i gospodin Sikavica.