RADOZNALI GENIJ KOJI JE O FILMU UČIO PUTUJUĆI SVIJETOM
šio tradicionalna pravila filmskog pripovijedanja, ali je oduševio i publiku i kritiku te za njega dobio Zlatnu palmu.
“Nebo nad Berlinom” iz 1987. godine još je jedno remek-djelo ovoga genija za koje je opet u Cannesu dobio nagradu za najbolju režiju. Podjednaki uspjeh postigao je i s dokumentarcima, među kojima je pravi dragulj “Buena Vista Social Club” iz 1999. Desetak godina kasnije otići će korak dalje s “Pinom”.
Uz sve to, Wenders je veliki zaljubljenik u fotografiju, a kao mladić proputovao je uzduž i poprijeko cijelu Ameriku, zaluđen knjigama i westernima, da bi razbio mit o čarobnom Zapadu. Ali priznao je da se kao fotograf osjeća umjetnikom, dok se kao filmski redatelj više osjeća kao obrtnik.
- Kao redatelj i producent većinu vremena provodim baveći se prozaičnim stvarima - financijama, knjigovodstvom, ugovorima, budžetima, a s obzirom na to da je to timski rad, ponekad se osjećam i kao turistički vodič, psiholog... Nije da žalim, nemojte me krivo shvatiti. No fotografi se ne moraju toliko baviti svjetovnim stvarima. S fotoaparatom u ruci sam odgovoran samo sebi rekao je. Na pitanje koje je pogreške napravio u svom radu, kaže:
- Ima ih mnogo i čini mi se da sam ih sve napravio. No rekao bih da je najveća zabluda da se treba pokazati sve što se želi ispričati. Primjer nasilje za koje nitko ne uspijeva pronaći alternativu, pa se sve pokazuje. A film je najsnažniji upravo onda kad ne pokazuje ono što nastoji evocirati.