Arsen Dedić

Unatoč svim priznanjima ne mislim da je svijet ikad bio moj. Htio sam samo dobro odsvirati i imati profesionalne uvjete. Biti ono što jesam, ništa više, ali ni ništa manje od toga, rekao nam je Arsen Dedić prije desetak godina.

Nastupao je u Africi, Rio de Janeiru, Sibiru, Bakuu, gotovo cijelu Europu je prošao. Radio je i u Aleksandriji, Rigi, na Cipru, ali nije bio fasciniran ni nagradama ni nastupima. Odlazeći davnih godina od kuće, Arsen nije, kao i svi mladi, razmišljao “Stižem, svijet čeka samo na mene!”. Njegov dolazak u Zagreb bio je, pričao nam je, normalan tijek jer u Šibeniku tada nije bilo višeg obrazovanja od srednje glazbene. Završio ju je, diplomirao koncertom u šibenskom kazalištu i otišao. U Zagrebu je ponovno upisao treći i četvrti razred srednje glazbene škole i još jedanput diplomirao. Onda su mu roditelji rekli da bi trebao studirati nešto ozbiljno pa je upisao pravo. Apsolvirao je, ali nije diplomirao. Istovremeno je studirao na Glazbenoj akademiji. Šest godina prošlo je od odlaska uglednog umjetnika. Arsen Dedić za sobom je ostavio golemi opus. Više od 30 knjiga, 40-tak CD-a, glazbe za kazalište, animirane, dokumentarne i cjelovečernje filmove, TV serije... Njegova ostavština je fascinantna. Prvu nagradu za stihove dobio je još kao gimnazijalac u časopisu Vidik. Potom se upoznao s pjesnikom Zlatkom Tomičićem, koji je njegove stihove odnio u časopis Prisutnost. Tamo je objavljen Arsenov ciklus “Čuda” koji mu je doista napravio čuda. U Zagreb je dolazio kao dječak, još od 1946. Kad mu je bilo osam godina, njegov ujak Matija Kovilić imao je jednu od najprestižnijih slastičarnica u Zagrebu. Tijekom Drugoga svjetskog rata radio je kao novinar, nakon rata više nije smio pa je završio slastičarski zanat i otvorio slastičarnicu u Gundulićevoj ulici, preko puta Glazbenog zavoda.

- Diplomirao sam srednju muzičku na broju 4, Akademiju na broju 6, a on je bio preko puta na broju 5. Sjećam se koliko je ljudi dolazio osladiti se, njegova uspjeha. Imao je šest radnika, a ondašnji režim zato ga je proganjao kao maltene kapitalistu. Zato je sve ostavio, preselio se u Belgiju i tamo otvorio bečku slastičarnicu. Bio je ogorčen na okolnosti u koje ga je stavio ondašnji poredak i nikad se više nije vratio, tamo je skončao život. On i moja teta Nada - pričao nam je.

Prvi album “Čovjek kao ja” objavio je 1969., a dvije godine kasnije i “Arsen 2”. Tad, naravno, nije slutio da će mu pjesme postati antologijske. Volio je reći da je akademski težak jer i njegovi su bili težaci. U počecima, kao ni nikad kasnije, nije razmišljao hoće li se pjesme nekome sviđati, kakav će odjek imati. Slijedio je ono što mu je bilo suđeno. Palainovka je bila jedna od najdražih asocijacija na njegove mladenačke, boemske dane. Kasnije se rado prisjećao tih poetskih, glazbenih večeri koje je radio sa Zvonkom Špišićem, Hrvojem Hegedušićem, Vinkom Hotkom. Kavana je to, govorio je, u kojoj je i Matoš sjedio. - Matoš nije imao djece, a njegov brat Leon je imao kćer Blanku, moju punicu. Ona je rodila Vesnu, moju bivšu suprugu, a Vesna Sandru, moju kćer. Sandra je, dakle, posljednja Matošica, a kako Sandra ima kćer Emu, loza se nastavlja - ponosio se. Puno se ljudi poistovjećivalo s njegovim stihovima. “Otkako te ne volim” napisana je mnogim djevojkama, a nijednoj određeno. Pjesma je to koja, pričao je, ima velike uspjehe na večerima razvoda. “Ne daj se Ines”, “Loše vino”... Arsenove su pjesme, no ipak je uz “Loše vino” prva asocijacija Željko Bebek, a uz “Ines” Rade Šerbedžija. Arsenu to nimalo nije smetalo. “Sve što znaš o meni” je pjesma o njemu samom.

- Ne može me se tako lako dešifrirati, ja puno govorim i naoko se dosta otvaram. Zapravo sam samozatajan. Svojoj Gabi posvetio sam puno pjesama. Njoj sam napisao

‘Ti si moja ipak’, ‘Gabrijela’... - rekao nam je. Žene su mu bile jako važne, volio ih je i poštovao. Često je citirao Fellinija, koji je rekao “Moj svijet je cirkus i svijet žena”. Prva i najvažnija bila mu je Gabi. Tu su i Arsenove unuke Lu i Ema, koje je nazvao Tuke A i B. Potom nevista, majka, kojoj je napisao “Mutter courage”, pa baka Lauri koja bi navečer sjela i šutjela dok je Arsen govorio. Upitao bi je zašto šuti, a ona odgovorila: “Brez piti nema razgovora”. Pa bi uzela piće i govorila. Rado je govorio o 60-ima, 70-ima... Bulatu Okudžavi i drugim poznatim šansonijerima tih godina. Isticao ih je kao ljude od vrijednosti, značaja, one koji su prošli nevjerojatne patnje u životu. Bulat mu je bio veliki prijatelj, bili su slične duše, sličnog morala.