Mirjana Majurec Za svoj rođendan uvijek bi pripremila prave bakanalije
Glumica je početkom travnja umrla od karcinoma dojke, a 23. kolovoza obilježit će se 70 godina od njezina rođenja, pa se njezin sin Luka Vidović prisjetio veselih obiteljskih proslava
Posljednjih godina najviše vremena provela je u bolnici. Mirjana Majurec bila je žena puna optimizma i životne energije, iako se od 2010. godine borila s karcinomom dojke. Hrabro se nosila s bolešću unatoč tome što je posljednje dvije godine neprestano bila na terapijama. Unatoč svemu, na svojem profilu na Facebooku nerijetko je ostavljala duhovite poruke i opisivala kako provodi bolničke dane. - Nedostaje mi silno. Nema je tek četiri mjeseca i samo mi posao pomaže da ne mislim na nju - kaže ovih dana Luka Vidović (43), njezin stariji sin. Prisjetio se njezinih rođendana, koji su uvijek bili velika slavlja.
- Sve do posljednjih nekoliko godina, kad ju je bolest shrvala, njezini rođendani bili su uvijek za pamćenje. To su bila velika društva uz puno hrane i puno smijeha. Sjećam se da sam na jednom od njezinih rođendana zavolio dagnje. Bilo je to u Stomorskoj na Šolti prije barem tridesetak godina. Nisam dotad jeo školjke, bile su mi odbojne. A onda je došla proslava njezina rođendana i ona je naručila brdo školjki. ‘Probaj jednu meni za ljubav’, rekla mi je i ja sam joj htio ispuniti želju. I kad sam probao, otad nisam prestao jesti školjke. Sve dok je bila zdrava, obožavala je kuhati, pa ako bismo rođendan slavili kod kuće, to bi bile prave bakanalije sa sljedovima koji nisu prestajali stizati na stol - kaže Luka o mami Mirjani, koja bi, da je živa, 23. kolovoza proslavila 70. rođendan.
Tijekom karijere odigrala je stotine uloga, a najviše kazališnih, no na pitanje koja joj je uloga bila najdraža, nije znala odgovor. Voljela je predstave u kojima je igrala s dragim kolegama i dobro se slagala s partnerima i ekipom.
- Ništa mi ne znači predstava u kojoj igram glavnu ulogu ako nisam kompatibilna s partnerom i ekipom. Puno draže mi je raditi u postavi u kojoj smo dobra ‘škvadra’, pa makar igrala i najmanju ulogu. Te predstave radije pamtim i smatram ih važnijima. Jedino mi je žao što danas malo koja predstava doživi više od 50-ak izvedbi - znala je reći.
Mirjana je dugo godina bila u braku s kolegom Ivicom Vidovićem i s njim dobila sina Luku, danas poznatog iluzionista. Drugi se put udala za poznatoga zagrebačkog nogometaša, nekoć Dinamova prvotimca i reprezentativca Marka Mlinarića. S njim je dobila sina Ivana, koji je magistrirao na Fakultetu političkih znanosti.
O Ivici Vidoviću uvijek je bila puna lijepih riječi. I nakon razvoda ostali su dobri prijatelji, partneri u kazalištu i brižni Lukini roditelji. Prije nekoliko godina prisjetila se prvog supruga. - Ovih dana puno mislim na Ivicu jer mu je bila godišnjica smrti. Budući da je sahranjen u Komiži, ne mogu mu otići na grob. Nekako u isto vrijeme smo saznali da imamo zloćudne bolesti.
S obzirom na to da sam prva prošla zračenja, ja sam mu pomagala i davala savjete koje kreme da koristi protiv opeklina. Međutim, bolest i smrt bile su zabranjene teme, pa smo se uvijek radije zafrkavali. Općenito, posljednjih nekoliko godina bile su mi silno tužne. Ne samo da je otišao Ivica nego i nekoliko mojih najdražih prijatelja - moja draga Marina Nemet, moj Pređo Vušović, pa Niko Ivanda koji mi je prvi u bolesti priskočio i dao ulogu u seriji ‘Pod sretnom zvijezdom’, zatim Krsto Papić koji mi je dao ulogu u ‘Cvjetnom trgu’. On mi je dao i prvu ulogu u filmu ‘Izbavitelj’ i cijeli je život vodio brigu o meni, bio je stvarno pravi prijatelj. Toliko gubitaka u tako kratkom periodu, uz moju bolest, silno me potreslo i nagnalo na razmišljanje o životu. Treba ga živjeti punim plućima jer nikad ne znamo što nas čeka sutra - isticala je.
Pričala je i o braku s Markom Mlinarićem. Govorila je da joj je život u Francuskoj, u kojoj je provela pet godina, bio prekrasan. - Mnogi misle da je život profesionalnih nogometaša jednostavan i da lova kapa s neba. Ali to nije ni približno tako. U Auxerreu je Marko imao vrlo stroga pravila življenja. Treninzi su bili dvaput na dan, pa sam se prilagodila njegovu ritmu života. Kad sam htjela u Parizu upisati dvomjesečnu međunarodnu kazališnu školu Jacquesa Lecoqa, njegov predsjednik kluba mi je to zabranio jer da će Marko loše igrati ako ja ne budem kod kuće. Imao je strogo propisan način života, prehranu, pa čak i poseban krevet na kojem je morao spavati. U to vrijeme bila sam glumački u naponu snage i ostavila sam u Zagrebu sve; uloge, predstave, snimanja, prijatelje i rodbinu, te krenula za njim. Jedino što sam se uspjela u Parizu nagledati kazališnih predstava jer je Auxerre stotinjak kilometara od francuskoga glavnoga grada - govorila je Minja, koja se zatim zbog Markova transfera preselila u Cannes.
- I tu je bilo prekrasno; kuća s bazenom, teniskim terenom, Luka je tamo išao u koledž, a tamo se rodio i Ivan. Dolazili su nam prijatelji, izredalo ih se mnogo, a onda kad sam se razboljela, nitko od njih me se nije sjetio. Zato sam mnoge od njih eliminirala i mislim da je to jedini način da čovjek napravi veliko čišćenje i red u svom životu koji je, nažalost prekratak govorila je pomalo razočarano.
Duhovito bi opisivala brak s Markom Mlinarićem nakon razvoda. Govorila je da tad koristi meteorološku terminologiju, pa njihov odnos opisuje: “Nakon mnogih tsunamija i nevera rekla bih da je danas naš odnos poluoblačan s povremenim sunčanim razdobljima. Shvatili smo da nam godine idu, Ivan je odrastao muškarac i trebamo mu zajednički pomoći da dovrši studij”.
Sva životna iskustva pomogla su joj da lakše podnese i borbu s karcinomom dojke. Tek kad se razboljela, shvatila je da ima veliku životnu energiju.
- Ma ni ne slutiš što sve čovjek može podnijeti i koliko je jak, tako dugo dok se ne suoči sa zlom. Evo i ta moja bolest! Krenula sam u nju rekla bih avanturistički. Sad bi već bilo drukčije jer bih znala kroz što sve moraš proći, ali onda ne znaš ni što je kemoterapija, što zračenje... U to vrijeme često sam ponavljala rečenicu iz teksta ‘Don Juana’ Ivice Ivanca koju je govorio Rade Šerbedžija: ‘Ako tebe boli zub, ne može ga nitko umjesto tebe izvaditi’. Malo njih je doista znalo što sam fizički i psihički proživljavala. Luka je tad prolazio kroz teško razdoblje jer mu se u to vrijeme razbolio i tata. Zato je Ivan prolazio sa mnom kroz sve faze moje bolesti i liječenja, ali kad bi mi bilo jako loše, zatvorila bih se u svoju sobu i rekla da idem čitati knjigu. Pa sam se tako jednom i onesvijestila i onda je nastala panika... govorila je Minja.
Pričala je kako je obožavala dane kad je kao djevojčica živjela u Đurđevcu, obožavala prirodu, svoje piceke i kokice, pa kad se s osam godina s roditeljima doselila u Zagreb, u Draškovićevu ulicu, silno je patila za rodnim krajem.
- Obožavala sam svoje piceke, kokice, životinjice kojima sam bila okružena, a kad je tata kao ekonomist radio najprije u đurđevačkoj Slogi, pa onda dobio posao direktora u zagrebačkoj Grafici, preselili smo se u stan u Draškovićevu. Bila sam silno nesretna, nikako se nisam mogla naviknuti na Zagreb. Da je situacija sa mnom vrlo ozbiljna, shvatili su tek kad sam jedan dan iz protesta legla pod tramvaj. Onda su me svaki vikend vodili na selo - ispričala je svojedobno za 24sata.
Otac je inzistirao da Minja završi neki “ozbiljni” fakultet pa je u srpnju donijela kući indeks s Filozofskog fakulteta. A onda u rujnu otišla na prijamni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti:
- Naravno da sam se odmah odlučila za glumu, ali to tata nije smio znati. Tako sam cijeli prvi semestar odlazila na predavanja na Akademiju, a ocu govorila da idem na Filozofski. Tek kad su počele večernje probe i kad sam se počela kući vraćati u ponoć, otac je posumnjao. ‘Kakav ti je to fakultet koji ima tako kasno predavanja’, pitao me i onda sam mu konačno priznala. Morao se pomiriti s tim da će mu mlađa kći biti glumica. Srećom, već na drugoj godini postala sam Gavellina stipendistica i primala 60.000 dinara godišnje, što je bilo dovoljno za moje potrebe.
Uvijek je bila ponosna na svoje dečke te govorila da je presretna s Ivanom i Lukom. - Meni moji dečki nikad nisu radili nikakve probleme. A ja ne znam kako su moji roditelji preživjeli moj pubertet. Možda bih, da sam imala kćer, ona bila na mene i radila mi isto ono što sam ja radila svojima govorila je.
Unatoč bolesti uvijek je razgovore završavala velikim optimizmom, ne žaleći se ni na što:
- Kad promislim, ja sam se u životu nauživala; naljubila, napatila, glumila, putovala i imam dva krasna sina. Shvatila sam da je, kako kaže Candide, ovo najljepši od svih mogućih svjetova.