Ivo Gregurević Akademiju je upisao jer je htio glumiti u vesternima
Velikan hrvatskoga glumišta 7. listopada proslavio bi 70. rođendan. Tri godine više nije s nama, no njegov opus, humor, glumačke vještine, 96 filmskih uloga, 19 serija i 30-ak predstava... prepričavat će se generacijama
Prvi film koji je Ivo Gregurević ikad pogledao bio je "Svoga tela gospodar". Zabavljao je tom pričom i Mariju Köhn. U njegovoj rodnoj Donjoj Mahali šezdesetih je gostovalo putujuće kino. Nije bilo dvorane pa su projekcije bile na otvorenom, na zidu škole. Seljaci bi se vraćali s polja i usput na zaprežnim kolima odgledali film. Njegov drugi susret s kinom i filmom bila je projekcija Kurosawina "Krvavog prijestolja". U to vrijeme nije se vidio kao budućega filmskoga glumca. Bilo mu je to predaleko sanjati. Da je poživio, Ivo Gregurević danas bi slavio okrugli 70. rođendan. Prepričavao bi s prijateljima razne zgode i dobro se zabavljao. Tri godine više nije s nama, no njegov opus, humor, glumačke vještine... prepričavat će se generacijama.
Uslijedili su filmovi Johna Forda i Howarda Hawksa, koje je kao dječak najviše volio gledati. "Rio Bravo" i
"Točno u podne" toliko su ih osvojili da su djeca među sobom podijelila uloge i glumila. Njih šestorica, sedmorica bili su nerazdvojni i zaluđeni pištoljima, konjima i šeširima. Da bi došli do kina u Županji, morali su čamcem preko Save, ponekad su je i preplivali, a sljedećeg dana su glumili sve čega su se sjetili. Dodali su i nešto svoje. Godinama kasnije Ivo je napravio spomen-sobu koju je krasila i indijanska strelica iz dječačkih dana. Često je kasnije ponavljao da je želio glumiti u pravom vesternu.
- Akademiju sam i upisao jer sam želio glumiti u kaubojskim filmovima. Idol mi je Gary Cooper i stvarno želim snimiti kaubojski film - govorio je početkom 2000. Prije Akademije trgovao je automobilima, ali to je propalo jer, pričao je, nisu bili dobri uvjeti za posao. Kad je upisao Akademiju, dobio je stipendiju grada Orašja, ali uvijek je još nešto radio da bi došao do dodatnog novca. U Zagrebu je neko vrijeme živio u studentskom domu, a kasnije je otišao u podstanarstvo. Susjed mu je bio Aki Rahimovski, pa je cijeli kvart svjedočio njihovim tulumima. Na zagrebačku Akademiju došao je s Kozarčevim "Đukom Begovićem". Njome je položio prijamni i završni ispit, odigrao ju je više od 700 puta. Igrao je i tijekom Domovinskog rata, za hrvatske borce i prognanike. Čak i u jednoj radionici pred majstorom i njegovih pet radnika.
Komad je to koji je igrao i Fabijan Šovagović, a na usporedbe je britko odgovarao. - Nema tu nikakvih diskusija tko je bolji Đuka. Za mene je Fabijan Šovagović bio i ostao najveći glumac na ovim prostorima. Đuka je sinonim Slavonije, a svaki čovjek u sebi ima nešto njegovo. I danas je aktualna tema njegova karaktera, svaki čovjek ima dio njega, ponekad izađe na vidjelo, a ponekad ne. Takvima kao što je Đuka ljudi se potajno dive - rekao je Ivo 2001. Đuku Begovića doživljavao je i kao dodatni trening, kad ne snima i ne igra predstave. Govorio je da mu komad održava kondiciju i da se glumac uvijek mora baviti nečim što je blisko njegovu poslu. I u "Hamletu" je igrao nekoliko puta. Prvi put, prije upisa na Akademiju, u Vinkovcima. Potom je statirao u prvom nastupu na Dubrovačkim ljetnim igrama u Shakespeareovu "Hamletu", a onda je 1990. zaigrao Hamleta. Kad je počeo pripremati "Hamleta" u Dubrovniku, bilo je čuđenja među glumcima poput: "Gregurević, Hamlet?".
- A zašto on ne bi mogao igrati Hamleta? Tako je dobar glumac da bi mogao igrati i Ofeliju - zatvorio im je usta kolega i Ivin prijatelj Žarko Potočnjak. Još kao apsolvent zaigrao je 1977. u Žižićevu filmu "Ne naginji se van" 1977. Igrao je gastarbajtera Filipa, a kritike su bile sjajne. Pisalo se da je to najbolje ostvarenje viđeno posljednjih desetak godina na Pulskom festivalu. Potvrda njegovoj glumi slijedila je i u Vrdoljakovoj "Mećavi", Šijanovoj TV drami "Gradilište", Šotrinu "Osvajanju slobode", Marinkovićevu "Kiklopu" u režiji Tončija Vrdoljaka, Papićevu "Životu sa stricem", Šovagovićevu "Sokol ga nije volio" u režiji Branka Schmidta te golema popularnost ulogom Netjaka u "Velom mistu". Naravno, to je tek manji dio sjajnih uloga Ive Gregurevića. On nije mislio da je toliko genijalan.
- Ponekad, kad čitaš tekst i misliš da ćeš napraviti dobru ulogu, napraviš lošu. I obrnuto. Općenito, mislim kako je 80 posto mojih uloga loše. Pamtim se po onih 20 posto dobrih - govorio je. Status velikana našega glumišta donijela mu je uloga razbojnika Jove Stanisavljevića Čaruge, slavonskog Robina Hooda, u filmu Rajka Grlića "Čaruga" gdje je Ivo glumio sa Šovinim sinom Filipom. Uloga je to koja ga je zauvijek obilježila, u toj mjeri da su ga godinama kasnije oslovljavali s Čaruga. Ivo je dotad igrao gastarbajtere, male seljake u velikom svijetu, zbunjene karaktere, ljude koji se pokušavaju snaći u tuđini. Čaruga je bio sve obrnuto od toga; galamdžija, veseljak. Grlić mu je na snimanjima sugestivno otkrivao da je on dječak iz Mahale koji je odrastao na kaubojskim filmovima, koji je sanjao da jednog dana jaše, puca, ima lijepe žene oko sebe, da ih ljubi, bude i zao i dobar, sve što su u vesternima junaci njegova djetinjstva mogli biti. I Ivo se otvarao. Jako su se obojica veselila tom filmu. Kad su završili, Gregurević i Grlić otišli su na piće. Sjeli su u kafić, a onaj šutljivi i zatvoreni Ivo rekao je Grliću: "Hvala ti što si mi dao da igram Čarugu". Nikad kasnije o Čarugi nisu pričali, no u mnogim je situacijama Ivo redatelju dao do znanja da mu je to najdraže što je igrao, najbliže njegovim dječačkim snovima. Još se prepričava njegovo gunđanje, kad je 1997. na snimanju filma "Rusko meso" sam predložio redatelju Lukasu Noli da oboji kosu u plavu. Ivo je igrao opasnog kriminalca Vuka i mislio je da će s plavom kosom djelovati još opasnije. Redatelj je s veseljem prihvatio prijedlog, no kad mu je šminkerica stavila boju, počeo je jaukati da ga peče tjeme i da mu nikako nije jasno kako žene podnose takvu torturu. - Preporučujem muškarcima koji žele bojiti kosu da je ne peru tri, četiri dana prije toga jer kemikalije puno jače djeluju i izazivaju veću bol kad je kosa svježe oprana. Uglavnom užas. Imate osjećaj da cijela glava gori. To treba izdržati otprilike jedan sat - žalio se tad Gregurević. Nije mu bilo teško spremati tu ulogu jer je, pričao je medijima, nešto tih bordela već prije prošao, nešto mu je ispričao Lukas pa su spojili iskustva. I dok se očekivao "mastan" odgovor o iskustvima iz frankfurtskih bordela, Gregurević je novinare razočarao pričom kako je tamo snimao film "Ne naginji se van" pa je, eto, upoznao i taj život. Umjesto po zagrebačkim kafićima i diskotekama slobodno vrijeme radije je provodio u Orašju i rodnoj mu Donjoj Mahali.
- Tamo sam rođen i proveo sam dio mladosti pa me vuče taj kraj i ljudi koje tamo poznajem. Posebno mi je drago što sam za Domovinskog rata tamo upoznao mnogo ljudi koje prije nisam znao. Na sreću, taj je kraj herojski obranjen kao mali otok, ali je opstao - ponosio se. U Orašju je 1995. pokrenuo i festival "Dani hrvatskog filma". Na prvi je s ekipom išao na splavi; iz Zagreba u Orašje. Petnaest dana trajala je njihova plovidba. Namjeravali su potom nastaviti Savom pa Dunavom u Crno more. - Triput smo čak i krenuli, ali uvijek smo došli do Orašja i tamo ostali. Uvijek je razlog bila kiša pa smo pred sobom imali čistu savjest odlučivši da dalje ne idemo jer nam se i nije išlo. Bilo nam je sasvim dovoljno 15-ak dana splavariti Savom pričao je Gregurević. Žalio je što njegovi roditelji nisu doživjeli gledati ga. Prerano su otišli. Otac Marko bio je zidar, a majka Jela domaćica. Ivin sin Marko ime je dobio po djedu. Tata mu je umro kad je Ivo još bio na Akademiji. Nije vidio njegove filmove u kinu ni na televiziji.
- Na samrti mi je poželio sreću... - rekao je Ivo. Volio je u slobodno vrijeme biti uz rijeku. Bio je pravi maher za fiševe i čobance. Gotovo da se više ponosio ribičkim nego glumačkim trofejima. Ribolov je bio njegova strast, ovisnost. Među brojnim trofejima izdvajao je soma od 82 kilograma koji je upecao u Savi pokraj Županje, pa šarana od 18,4 kg upecanog u riječnim rukavcima pokraj Varaždina. I to na teritoriju Ljubomira Kerekeša. Rado je razgovarao s "običnim" ljudima, zvjezdano društvo nije mu bilo po volji. Prema svima koji bi mu prišli
Ivo je bio isti. Nije bio ljubazan prema jednome, a obijestan prema drugome, sa svakim je razgovarao jednako. Bio je normalan i pristupačan. Drag. Dijete iz Donje Mahale, koje je raslo u siromaštvu, nije imalo potrebu pokazati da je drukčiji od ostalih. Godinu nakon njegova odlaska Branko Schmidt predstavio je film o njemu "Prvi do srca - Ivo Gregurević''. Redatelj koji je s Ivom radio i prijateljevao rekao je da ga je film emotivno iscrpio i da je zaplakao kao i većina nazočnih. U njegovu rodnom selu kraj Orašja, gdje je i pokopan, stoji Ivina bista. Kompletno uređenje groba, kao i bistu, napravio je akademski kipar Ante Jurkić, veliki prijatelj Ive Gregurevića. Vedran Mlikota i Zrinka Cvitešić priredili su monografiju. O Ivinim profesionalnim uspjesima u njoj su pisali Boris Senker, Daniel Rafaelić, Lada Martinac Kralj i Nada Koturić te još 44 prijatelja. U raskošno opremljenoj monografiji objavljeno je više od 500 fotografija, kroz koje su prikazani svi segmenti Gregurevićeve karijere tijekom koje je odigrao 196 uloga, 19 televizijskih serija te 30-ak kazališnih predstava.