Miljenko Smoje Jedino je svoju Lepu volio više nego samoga sebe
Splitska legenda napustila nas je prije 27 godina, a povodom stote godišnjice Smojina rođenja u veljači iduće godine grad pod Marjanom sprema brojne manifestacije
Nijednu karticu teksta nemam u škafetinu. Ništa ne čuvam. Ali nijedan moj tekst nije ostao neobjavljen. Sve sam ih prodao. Kod mene uvijek rasprodaja. To je taktika mog posla, govorio je Miljenko Smoje 1986.
Novinar, književnik i scenarist napustio nas je 25. listopada 1995., a u veljači iduće godine bit će 100. godišnjica Smojina rođenja. Split sa svojim institucijama sprema koješta da održi sjećanje na njegovo ime. Otvorit će se spomen soba, tiskati poštanske marke sa Smojinim likom, kazališta će igrati predstave... - Cijeli radni vijek bio sam naslonjen na njega. Kad sam s fakulteta došao u Slobodnu Dalmaciju, on mi je bio prvi urednik. Tražili su pripravnike i nas desetak je došlo u redakciju. Mi mladi ljudi smo se zafrkavali, a Smoje se znao tako naljutiti da nam je srušio čitavu stranicu i sve sam napisao. Neviđeno odgovorno je shvaćao novinarstvo, mi baš i ne tako. Učili smo se od njega o odnosu prema životu i profesiji. Nikad nije rekao za sebe da je pisac, scenarist, kritičar, a pisao je i komentare, kazališne kritike, ma svašta... Uvijek je govorio samo da je novinar - rekao je Feđa Klarić, dugogodišnji novinar Slobodne Dalmacije i Smojin bliski prijatelj. Do zadnjeg dana bio je s njim, a kasnije i s Lepom. Pamti ga prije svega kao materijalno neopterećenog, humanista, čovjeka koji je suosjećao sa svima ugroženima. O tome, ističe Klarić, svjedoče njegova djela - i filmska, i televizijska, i ona pisana. Oporukom je postao nasljednik autorskih prava Miljenka Smoje. To znači, ako će se izdavati Smojina djela, reprizirati TV serije, treba se pitati Feđu Klarića i Smojinu kćer Natašu. Za cijeli grad bila je velika enigma kad piše jer je po cijele dane bio vani. Na putu, na brodu, na kartama... najmanje kod kuće. Kad je bio mlađi, objasnio je u jednom od intervjua, radio je noću. Za svojim je radnim stolom čekao svitanja na splitskoj rivi. Kasnijih godina počeo je pisati ranim jutrom.
- Pisao sam putopise iz Londona, Moskve, odasvud, ali i tamo sam pisao o Dalmaciji. Čitam, pišem i uvijek mislim na Split. Sav moj rad je vezan uz tu sredinu. Ne izmišljam, pišem što vidim, bilježim događaje... nemam kabinet, nisam izoliran, nemam vremena za razmišljanje o čemu ću pisati. Sjednem i pišem - govorio je. Dalmaciju je metaforički opisivao kao "lipi, čisti, litnji dan". Pričao je kako je ovaj veliki sportski Split nastao s rođenjem Hajduka. Svi sportski uspjesi su, prema Smoji, u Splitu počeli s Hajdukom.
- Hajduk je za Split posebna dimenzija, nedjeljiva od grada - govorio je. I odmah je dodao kako njegov otac nije vjerovao ni u 'balun' ni u novinarstvo. - Balun i novinarstvo moj je otac oduvik smatrao sumnjivim poslima. Sićan se, bilo mi je 16 godina kad san igra za splitsku Nadu, a otac me, čim me vidija, odma izbacija s placa. Eto, tako je on shvaća balun. I novinarstvo mu se činilo bezveze. Ja kao ništa ne radin, samo nešto u sobi pišen, a poštar nosi svaki čas pineze! 'Uhvati se ti posla, govorija mi je otac, radi bilo što poštenije, švercaj duhan, bilo šta, ovako ćeš svršit u pržunu!' - govorio je Smoje. Otac je tvrdio da se "ozbiljan čovik ne može bavit balunom".
- Taj nije čak ni svoju kćer, moju sestru, tija dat nekom momku što je igra za Uskoka, sve dok se ovaj jadan nije ostavija baluna - rekao je Smoje, koji se rodio u ribarskoj obitelji u Splitu. Djed i otac su mu bili ribari. Odrastao je u četvrti Varoš. Odrastao je u familiji nepismenih roditelja, tim veći je uspjeh koji je napravio. Najveći je kroničar Dalmacije svih vremena. Kako su živjeli u Velom Varošu, prisjetio se Klarić.
- Bio je na rivi vatromet, a njegova mama Mare gledala ga je sa susjedom. Komentirala je susjeda: 'Jooj, Mare, koji lipi vatropir'. Mare joj odgovori: 'Ludo, ne reče se vatropir, ovo je vatropolo'. U tim uvjetima izrasti u tako velikoga
književnika nije mala stvar. Zapravo, jako kuražno - prisjetio se Feđa. Imao je samo 15 godina kad je bos i u podvrnutim gaćama postavio splitski juniorski rekord na tisuću metara. Izmorio se kao pas i obećao je sam sebi: "Nikad više, ni za što na svitu!". Kad je pala Kraljevina Jugoslavija, a Split bio okupiran, Smoje se priključio antifašističkom pokretu otpora i Komunističkoj partiji Jugoslavije. Bio je buntovan, stalno nešto prigovarao pa su ga vrlo brzo isključili iz Partije. Još kao mladić izgovorio je "da je među kurban bilo poštenijih žena nego po bogataškin palacima, a među lupežima časnijih judi od sve splitske gospode". Od školskih je dana sanjao da postane novinar i otkad je objavio prvi članak 1948., nije prestao pisati. Posljednja riječ njegova zadnjeg teksta bila je "pisat". Nakon rata Smoje je kraće vrijeme radio kao učitelj, da bi od 1950. radio kao novinar. Pokrenuo je i humoristički list Pomet. S poznavanjem i s guštom Smoje je pripovijedao i o vjetrovima "Pri smo jemali i povitarce, burine, južine, meštraliće, lipe, smišne vitre koji su jemali svoje zadatke i funkcije... A ti dragi mali vitri, hranjeni nikin moćnin nebeskin galofagon, izresli su u nakaze, u orkane koji šibadu puste bofore". I dodao da mu uvijek, kad je dulje u Zagrebu, koji puno voli, nešto fali i sve se pita što mu to fali, ali nikako se ne može sjetiti. Pa ga hvata nervoza, nema mira, ne može disati, a onda mu odjednom sine: pa da, vjetar mu je falio. Svojim djelima itekako je zadužio Split. Za sobom je ostavio "Hajdučku legendu" (1971.), knjigu kolumni "Dalmatinska pisma" (1976.), "Dnevnik jednog penzionera" (1981.), "Libar Miljenka Smoje" (1981.), "Pasje novelete" (1995.), "Kronika o našem Malom mistu" (1971.), "Kronika veloga mista" (1997.), "Velo misto, prvi dil" (2004.) i "Velo misto, drugi dil" (2004.). Popularnost i slavu stekao je autorstvom serije "Naše malo misto". Meštrovo (Boris Dvornik) "neću politiku u svoju butigu" i "bolje rak nego rat" citati su iz serije koji se i danas govore. Zbog lika Servantesa (kojeg je maestralno igrao Ivica Vidović) završio je na sudu. Puno se te 1974. pisalo o tome. Servantes je, po Smoji, povratnik iz Čilea, pravim imenom Antonio Puhalovich, mjesni boem, zgubidan, muktaroš i čudak. Smoje ga je u scenariju odjenuo u otrcano, podrapano odijelo, prekratke hlače i stari, prljavi šešir. Servantes je tobože prevodio Cervantesova "Don Quijotea", a zapravo je živio od milosti mještana. U tom se liku prepoznao Splićanin Ante Puhalović.
Serija kojoj se zemlja divila, uživala u njoj, aplaudirala..., Puhaloviću je donijela neugodnosti. Na ulici, u firmi, na rivi, govorio je na sudu, svi su se okretali za njim i govorili "To je onaj iz 'Malog mista', to je Ante Puhalović, Servantes". U podnesku tužitelja napisano je i to da sličnost ljudi ne treba biti potpuna da bi bila predmet ismijavanja u Dalmaciji. Dovoljna je jedna bitna karakteristika. I kod rođene braće, stajalo je u Puhalovićevoj tužbi, nemoguće je naći takvu sličnost. RTV Zagreb, koja je uz Smoju i Daniela Marušića bila tužena strana, odgovorila je najbolje što je mogla: "Tužitelj, dakle Puhalović, bio nam je nepoznata osoba i nije nam bila namjera nanositi mu neugodnosti". Istaknuto je i da se radnja iz "Našeg malog mista" događa na otoku, a ne u Splitu gdje živi tužitelj. I da je na početku svake epizode na špici emitirano "Svaka slučajnost s bilo kojim poznatim imenima ili osobama slučajna je".
- Lako je to reći u sudskom spisu, ali reci ti to u Splitu, u svakodnevnom životu.
Svaki građanin točno je znao na koga se to odnosi. Ne možete mu valjda reći da Ante Puhalović nije taj, kad je to on. I svi ostali su to čuli, vidjeli i znali od prije.
On i nitko drugi. Kad sam vidio tu seriju zaključio sam da sam to ja - govorio je na sudu Puhalović.
- To je tipično dalmatinsko prezime. Puhalovića osobno ne poznajem - uzvratio je i Smoje. Tako je "Naše malo misto" nastavak dobilo pred Okružnim sudom, a završila je na sjednici Vrhovnog suda SR Hrvatske. Tamo je naređeno, potvrdio je to tad Vrhovni sud, brisanje imena Ante Puhalovića iz knjige "Kronika o malom mistu", a tuženi su Puhaloviću trebali solidarno isplatiti 25.000 ondašnjih dinara. Serija je 1982. dobila i filmski nastavak u obliku igranog filma "Servantes iz Malog mista". Smojino "Naše malo misto" obožavao je i pokojni Oliver Dragojević. Pjevač nije dobro poznavao Smoju, ali je pročitao sve njegove knjige. Njegova
Od školskih je dana sanjao da postane novinar. Otkad je objavio prvi članak 1948., nije prestao pisati. Svojim djelima itekako je zadužio Split. Posljednja riječ njegova zadnjeg teksta bila je ‘pisat’
udovica Vesna rekla je da je to jedino i čitao. "Malo misto" vraćalo ga je u vrijeme kad se drukčije živjelo. Znao je napamet tekstove, gledao je seriju od jutra do navečer; i na putu, i u hotelu... i svaki put bi čuo nešto novo. Smoju je obožavao, doma je imao sve njegove knjige. I bilo mu je žao kad je Smoje umro. Rekao je da bi tek sad imao materijala za pisanje.
Svoju Lepu upoznao je prvog dana svršetka Drugoga svjetskog rata. Smoje je bio na kraju ulice u kojoj su oboje živjeli, u društvu njezinih prijatelja. Lepa je došla, uprla je prstom u njega i napala ga. Govorila mu je da je gangster, lopov, nitko i ništa, pokeraš, pobjegulja od rata pun uši kao i svi iz Velog Varoša. Smoje se smješkao, a kad je došao do riječi, uzvratio joj je. Nazvao ju je Židovkom, Cigančurom, koja je došla iz neke crnogorske vukojebine, rekao da je glupa kao top i ružna kao crni vrag. Pružili su si ruke i upoznali se tek nakon što su se dobro izvrijeđali. Zavoljeli su se istog trenutka, to je bila kemija, nešto jače i od ljubavi. U braku su proveli 51 godinu. O njihovoj ljubavi Lepa je napisala knjigu, novinari priča i priča, no Smoje je samo jednom u javnosti izgovorio koliko mu je stalo do Lepe. U jednoj jedinoj rečenici sažeo je sve što je do kraja života osjećao: "A volin i ja nju, da ne lažen - jedina osoba na svitu koju volin više nego samoga sebe je ona".