Leonard Cohen Moj život je tako čudan, dugo nisam mogao nikog pozvati na spoj
Kanadski kantautor, koji je slovio kao ‘pjesnik prokletih’, napustio nas je prije šest godina
Usvemu postoji pukotina tako da svjetlost može prodrijeti... jedan je od stihova iz pjesme “Anthem”. Čini se da se Leonard Cohen vodio tom mišlju kroz cijeli svoj život. Kanadski kantautor napustio nas je 7. studenoga 2016. u 82. godini. Njegov sin Adam rekao je da mu je otac preminuo mirno, sa spoznajom da je nakon pjesme “You Want It Darker” učinio sve što je htio. Pisao je i u posljednjim trenucima života. Koji dan pred smrt rekao je: “Element vremena je moćan, potiče nas da završimo što trebamo. Nisam se još približio kraju, ali završio sam nekoliko stvari. Ne znam koliko će još stvari doći jer u ovoj fazi osjećam veliki umor. Ima trenutaka kad jednostavno moram leći. Ne mogu više pjevati, a i leđa me brzo zabole. Duhovne stvari, hvala Bogu, došle su na svoje mjesto, na čemu sam iskreno zahvalan”. Leonard Cohen prvi je bend osnovao kao 17-godišnjak, a respektabilnu karijeru izgradio je prije nego što je u 33. sreo tad afirmiranu kantautoricu Judy Collins. - Leonarda sam upoznala 1966. Došao je u moju kuću, poslao ga je jedan od naših zajedničkih prijatelja, koji je rekao: ‘Ovaj tip je upravo napisao neke pjesme i želi da mu kažeš ima li smisla slati ih okolo raznim pjevačima’. Kad mi je otpjevao nekoliko pjesama, među kojima je bila i ‘Suzanne’, rekla sam mu neka ih ne daje nikome. Tako je krenula njegova kantautorska karijera rekla je Collins. Dodala je da je bio zatvoren, samozatajan. U potrazi za srećom, ljubavi, skladom. I u vječnom strahu od tko zna čega. Ni sam Cohen to nije skrivao.
- Moj život je tako čudan, dugo nisam bio u prilici čak ni zakazati spoj. Nisam mogao naći nikoga s kim bih večerao. Do trenutka kad je izašla prva ploča, koja me spasila, već sam bio slomljen, živio sam u hotelu Henry Hudson u West 57th Streetu. Šetao sam do kafića Morningstar na Osmoj aveniji, pokušavajući naći način da priđem konobarici i pozovem je van. Dobivao sam čeznutljiva pisma iz cijelog svijeta, a zatekao se kako hodam ulicama New Yorka u tri ujutro, pokušavajući početi razgovor sa ženama koje prodaju cigarete u hotelima. Mislim da je uvijek bilo tako - rekao je Cohen u jednom od rijetkih intervjua. Bilo je mnogo žena u njegovu životu, ali Norvežanka Marianne Ihlen imala je posebno mjesto. Bila mu je dugo godina pratilja i muza zbog koje je napisao neke od najljepših pjesama. Upoznali su se početkom 60-ih na grčkom otoku Hydra. Do 1962. bila je u braku s piscem Axelom Jensenom, s kojim je 1960. dobila sina Axela Joachima Jensena. Nakon razvoda otišla je s djetetom u Grčku, kako je rekla, da bi pronašla sebe. Tu je upoznala Cohena, koji joj je ubrzo napisao pjesmu.
- Izvorno se pjesma zvala ‘Come on, Marianne’, a s vremenom je postala ‘So Long, Marianne’ i nagovijestila je naš rastanak. Nisam je previše voljela - rekla je jednom Marianne prisjećajući se njihove turbulentne veze. Bile su to 60-e, vrijeme otvorenih brakova i veza, pa je takva bila i njihova. On bi otputovao, pa se vraćao na otok, sve dok jednog dana nije kupio kuću u Montrealu i napisao joj: “Nedostaje mi samo žena i njezin sin”. Povjerovala mu je i uzela sina sa sobom. No kako je rekla jedna Cohenova prijateljica iz djetinjstva - Leonard je bio pjesnik. I doista je imala posebno mjesto u Cohenovu životu. Nekoliko mjeseci prije njezine smrti 2016. (bolovala je od leukemije) poslao joj je pismo, koje je uspjela i pročitati. Ljubav svog života upoznao je 1968. na Manhattanu, u dizalu. Bila je to 19-godišnja Suzanne Elrod. “On je ulazio, ja sam izlazila”, prisjetila se Suzanne. Okrenuo se i ona se ubrzo preselila u njegov apartman u hotelu Chelsea. Za oboje je to bilo vrijeme promjena. Ostavili su svijet kafića iza sebe i Cohen je prekinuo s amfetaminskom navikom, živeći neko vrijeme u Montrealu s majkom.
- Ona je bila njegov najnježniji duhovni utjecaj. Smetalo mi je jedino što me uvijek zvala Marianne. Zatim smo se preselili u kolibu u zabiti Tennesseeja.
Divili smo se divljim paunovima, slušali potok ujutro, gledali zalazak sunca navečer. Bila sam mu odana. Sve dok je netko poput njega bio u svom svemiru, meni je bilo u redu biti ovdje, uz njega. Hodala sam na prstima, sve za pjesnika. Naš je odnos bio poput paukove mreže. Vrlo kompliciran - objasnila je.
Premda poznat kao serijski zavodnik, Cohen se nikad nije ženio.
- Bio sam previše uplašen - rekao je. Suzanne je dao filigranski židovski vjenčani prsten, ali brak nikad nije bio formaliziran. Njoj je, desetljeće kasnije, posvetio pjesmu “I’m Your Man”. Odnos sa Suzanne je postajao zategnut i otprilike u vrijeme kad mu je umrla majka, 1978., razdvojili su se. Suzanne je odvela djecu, kćer Lorcu i sina Adama, da žive blizu Avignona u Francuskoj.
- Vjerovala sam u njega, pokretao je ljude u pravom smjeru, prema nježnosti. Ali onda sam postala vrlo usamljena - rekla je Suzanne nakon rastanka. Tvrdila je i da nije poštovao ugovor o uzdržavanju djece koji je potpisao kad su prekinuli. Cohen se, pak, žalio na Suzanneine “potrošačke navike u Miamiju”, stečene na Floridi. Njegov jedini luksuz, uzvratio joj je, avionske su karte da ide bilo gdje u bilo koje vrijeme. Sve što mu treba, govorio je, su stol, stolica i krevet. - Morao sam uzdržavati obitelj. Nikad nisam dovoljno prodavao da bih mogao biti opušten zbog novca. Imao sam dvoje djece i njihovu majku koju sam trebao uzdržavati, uz svoj život. Tako da nikad nije postojala opcija pauziranja - pričao je Cohen. Bio je izuzetno štedljiv. Kad je, primjerice, 1993. slavio rođendan na koncertu u Beču, publika mu je bacala novčiće na pozornicu. Cohen ih je sve pokupio, stavio u lijevi džep, nasmijao im se i rekao: “Hvala vam, prijatelji”. Tih 90-ih živio je u budističkom samostanu u Kaliforniji gdje je dobio ime Jikan (Tihi). Iza sebe je ostavio 11 studijskih albuma, što se u 50 godina karijere ne čini mnogo, ali konzistentnost je ono što se pamti. Jer usprkos ofucanoj šali da bi uz svaki njegov album trebalo priložiti žilet, Cohen je preživio sve: duboke depresije i emotivne brodolome, mučne kreativne blokade i iskustvo s drogama (“Probao sam ih sve”, rekao je), samotnjaštvo i zen u budističkim samostanima... Kad bi ga novinari upitali gdje pronalazi inspiraciju, odgovor je bio u njegovu tipičnom autoironičnom stilu: “Nemam pojma, da znam, češće bih tamo odlazio”. Njegov tjeskobno-romantični ugođaj zbunjivao je američku publiku, no na Starom kontinentu od početka su ga dočekivali kao zvijezdu unatoč etiketi “pjesnika prokletih”, koju su mu prišili oni koji nisu prepoznali profinjenu humornu crtu u tekstovima o seksu, religiji, ljubavi i žudnji. Njegov klasik “Chelsea Hotel no 2”, primjerice, priča je o seksu s Janis Joplin u sobi slavnoga njujorškog hotela.
- Povezao sam njezino ime s pjesmom i otad se osjećam jako loše. To je indiskrecija zbog koje mi je jako žao. Ako postoji neki način da se ispričam duhu, želim se sad ispričati što sam počinio tu indiskreciju rekao je 1994. Prije nego što nas je 2016. napustio, Bob Dylan mu je rekao da ga smatra najbližim suparnikom te da je lik koji uživa gotovo kultnu odanost obožavatelja. Divio mu se jer je znao Cohenovu priču: počeo je kao pjesnik u duhu Allena Ginsberga i Franka O’Hare prije nego što je 1967. izdao prvi album. Patio je od užasne tjeskobe, bio neukroćen alkoholom i drogama, a strah od nastupa pred publikom pobijedio je nakon desetljeća prakse zena. Koji mjesec prije odlaska imao je problema sa zdravljem i rekao: “Spreman sam umrijeti. U određenom trenutku, ako još imate svoje klikere i niste suočeni s ozbiljnim financijskim izazovima, imate priliku dovesti se u red. To je klišej, ali je podcijenjen na svim razinama. Dovođenje sebe u red, ako to možete učiniti, jedna je od najutješnijih aktivnosti, a koristi od nje su nesagledive”.
Leonard Cohen je odrastao u Montrealu u židovskoj obitelji. Otac mu je umro još dok je bio dijete, pa mu je djed dobrim dijelom preuzeo očinsku ulogu. Cohen se kao srednjoškolac nije osobito iskazivao ocjenama, iako je oduvijek imao talent za pisanje. Zanimali su ga glazba, književnost i religija. Pjesme je počeo pisati sa samo 17 godina. U to vrijeme upisao se na proslavljeno sveučilište McGill gdje je slušao kolegije iz pravnih i ekonomskih znanosti te engleske i svjetske književnosti. Nakon što je diplomirao, objavio je i prvu knjigu pjesama. Montreal mu je ubrzo postao premali za umjetničko djelovanje i puno je vremena provodio u New Yorku, Oslu, Kubi, Londonu i na grčkom otoku Hydri, gdje je 1960. kupio kuću za 1500 američkih dolara. Tu je napisao neke od najljepših pjesama i kritičari su vrijeme
koje je provodio u Grčkoj smatrali jako plodnim razdobljem njegova stvaralaštva. Njegove pjesme snimili su mnogi izvođači, i to u više od 2000 izvedbi. Samo “Hallelujah” ima više od stotinu verzija. U Zagrebu je pjevao 2010., boravio je ovdje pet dana. Upravo Zagreb je odabrao za mjesto gdje će pripremiti europsku turneju. Stigao je u pratnji desetero vrhunskih glazbenika i tri prateća vokala, a za taj izvođački tim brinulo se više od 50 ljudi koji su doveli kompletnu produkciju. U tjednu zagrebačkoga koncerta čak je 16 Cohenovih albuma ušlo na službenu ljestvicu prodaje glazbenih albuma u Hrvatskoj. Cohen je 2010. primio nagradu Porin za album “Live in London” (2009.) u kategoriji najboljeg inozemnog videoprograma. Nagradu su mu uručili osobno prije koncerta u Areni Stožice u Ljubljani 12. listopada 2010. Bio je vječna inspiracija mnogima. Sredinom ‘70-ih Arsen Dedić namjeravao je snimiti album obrada Cohenovih pjesama, koje je za njega prepjevao pjesnik Nikica Petrak, no projekt nije ostvaren. Sačuvano je tek nekoliko pjesama na demosnimkama. Arsen je 1985. objavio album “Kantautor” s prepjevima omiljenih kantautora, uvrstivši i Cohenovu pjesmu “Seems So Long Ago, Nancy”, pod naslovom “To sve je davno sad”. Ibrica Jusić snimio je 1999. album “Hazarder: A tribute to Leonard Cohen”, s 12 Cohenovih pjesama u prepjevu šansonijera Srđana Depola.