Krunoslav Kićo Slabinac Bio je buntovnik s razlogom, a iz politike je izašao razočaran
Pamtimo ga kao predstavnika neke daleke generacije pjevača, čiji se hitovi pjevaju i danas
Za ribolov treba dozvola, za automobil također, čak i za prostituciju, samo za pjevanje ne treba ništa. Pjevati danas može svatko tko hoće i misli da zna. To je postala profesija bez društvenog položaja. Previše se ološa okupilo u ovoj profesiji. Gdje su stariji pjevači? Nisu otišli jer ih publika više neće..., a ja sam usprkos svemu još tu..., govorio mi je Kićo Slabinac 1994.
Najveći showman ovih prostora napustio nas je 13. studenoga 2020. Kolege i štovatelji njegove glazbe s tugom se prisjećaju velikana. Bio je buntovan, bez dlake na jeziku. Otvoreno i često dizao je glas protiv raznih glazbenih i televizijskih klanova. U svakom svom intervjuu pozivao ih je na red. Borio se ne samo za sebe nego i za kolege njegove generacije. Htio je imati status koji je zaslužio. Kićo je obožavao svoj posao, isticao je da pjevanje nije njegov posao nego poziv. Pjevao je do samoga kraja jer glazba je, stalno je govorio, bila njegov život. Koncertom u Osijeku, gradu u kojemu je imao prve nastupe, obilježio je 50 godina zavidne karijere. Planirao je i obljetničku turneju po Hrvatskoj, no nju nije realizirao. Kićo Slabinac je prije dvije godine zbog koronarne bolesti koja mu je bila zahvatila krvne žile završio u bolnici. Zahvat je bio uspješan, bile su mu ugrađene tri premosnice, ali oporavak se zakomplicirao jer mu rana na prsnom košu nije zarastala kako treba. U bolnici je bio tri mjeseca. Svi su se nadali da će krenuti na bolje, no Kićo nije izdržao.
Sa svojom "divnom crnom ženom" sreo se dvije godine prije njegova odlaska i ostali su u kontaktu. Kao da je slutio što će se dogoditi, nazvao ju je prije operacije. Prije toga desetljećima se nisu ni čuli ni vidjeli. Nakon njegova odlaska o njihovoj je ljubavi Mirjana Antonović rekla: "Bila je to velika, mlada, nevina ljubav. Bili smo jako mladi, gotovo djeca. Mislim da se samo jednom u životu tako može voljeti i to se pamti". Njihov posljednji razgovor bio je kad je išao u bolnicu. I tad se šalio i obećao joj je da će je nakon operacije nazvati. Čim se nije javio, znala je da nešto nije u redu.
- S njegovim odlaskom svijet je puno izgubio. Ja još nekako mislim da će me nazvati. Nedostaju mi njegovi vicevi i vedro raspoloženje - rekla je tad Mirjana. Kići je dugo trebalo da preboli tu ljubav. Bio je ludo zaljubljen u nju, a iako je to bila ljubav na daljinu, trajala je četiri, pet godina.
- Satima smo pričali noću kad je telefon bio jeftiniji i letio sam k njoj u New York, imao sam apartman za nas dvoje. No nakon nekoliko godina Mirjana me ostavila - pričao nam je Kićo. U njegovoj karijeri za sve su zapravo bile "krive" žene! "Plavuša" i "Zbog jedne divne crne žene" megahitovi su koji su mu širom otvorili vrata u vrh estrade na ovim našim prostorima, ali i kod našeg iseljeništva.
Slovio je za najvećeg showmana ovih prostora, no nerijetko je govorio kako je najsretniji kad se nađe pokraj žene koja ga razumije. Takvih je, isticao je, bilo malo. Ni u mladosti se nije mogao pohvaliti velikim brojem pravih prijatelja i zato je zavidio svima koji su u bilo
kojoj vrsti prijateljstva našli smisao života. Kasnije ih je stekao, i to one prave, koji danas iskreno žale za njim i s tugom se prisjećaju velikana. Iako rođeni Slavonac, prve pjesme koje je snimio, bile su dalmatinske. Od 1970. do 1975. pjevao je repertoar Zdenka Runjića i dobivao sve nagrade osim prve nagrade publike. Žalio je što je njegov ondašnji producent odbio "Skalinadu", pa ju je Runjić dao Oliveru. Njegova zabavljačka priča počela je još u osnovnoj školi. Bio je član dramske sekcije, a potom se u petom razredu pridružio i Dječjem kazalištu "Radost". Tamo je Kićo igrao klasične dječje predstave, opere, operete, drame, komedije, plesao je i balet. Ljubav za ples usadila mu je mama koja ga je upisala u baletnu školu, ogranak osječkoga baletnog ansambla HNK. Bili su mini kadar za statiranje ili predstave u kojima su trebali djecu. Među prvima su u ulici imali radio i svaku večer susjedi su dolazili slušati vijesti. Kićo je i kao dječak volio skretati pažnju na sebe. Kad su vijesti završile, zaključao je vrata i nikog nije pustio da ode kući dok nije odigrao svoju predstavu. Pjevao je, recitirao ili stao iza radioprijamnika, pa su ga susjedi morali slušati dok se pretvarao da je na radiju. Godinama kasnije njegove su pjesme "svetinja" mnogim Slavoncima i, naravno, mnogim Hrvatima gdje god oni bili. Manje je poznato da je jako volio nogomet. Postoji njegova fotografija koja je izašla u SN reviji 70-ih godina. Na njoj je Kićo u bijelom dresu, s grbom Dinama na jednoj i grbom Osijeka na drugoj strani. Kad bi ga upitali navija li za Osijek ili Dinamo, Kićo je diplomatski odgovarao:
- Uvijek sam imao dilemu između ta dva kluba. Kad bi Osijek igrao u Zagrebu, navijao bih za Osijek, a kad bi Dinamo gostovao u Osijeku, navijao bih za
Dinamo. Često su me to znali pitati i na tribini kada bi međusobno igrali Dinamo i Osijek.
Bio je blizak s gotovo svim igračima Dinama koji su tad igrali, a posebno s onom generacijom koja je osvojila Kup velesajamskih gradova 1967. Prijateljevao je s Braunom, Jerkovićem..., s mnogim slavnim igračima. Nekad je i haklao s bivšim Dinamovim igračima kao što su bili Čonč, Lipošinović, Gucmirtl i mnogi drugi. U to vrijeme bio je gotovo svakodnevno na stadionu. Volio se sjetiti nastupa na "plavim noćima", šalio se da su uvijek bili dobro plaćeni. Pjevao je i na Hajdukovim noćima. Kao klinac jedno vrijeme je i navijao za Hajduk jer je u ulici odrastao s Dalmatincima. Nažalost, nije dočekao da zapjeva na novom Osijekovu stadionu, ali njegove će pjesme kroz
Kohortu, nema sumnje, živjeti i dalje. Baš kao i legendarni album s božićnim pjesmama koji je objavio davne 1983. za Hrvatsku bratsku zajednicu. Mislio je da će time završiti njegova karijera, da u bivšoj državi više neće moći pjevati. Dogodilo se suprotno, doživio je megapopularnost kod ljudi.
Svakom svojom pjesmom opravdavao je status miljenika publike. Pažljivo ih je birao, nije pristajao pjevati bilo što. Primjerice, "Otiš'o je otac moj polako" rađala se godinama. Kićin otac je umro 1980. i o njegovu odlasku pjevač je pričao s tekstopiscem Željkom Krznarićem. Tata mu je bio teško bolestan i ležao je u krevetu. Pozvao je jednog dana obitelj i rekao im da se želi oprostiti od njih jer da više nema snage i ne da mu se živjeti. Dvije godine je Kićo molio Krznarića da napiše tu pjesmu. Pričali su o očevima, kako je ta generacija bila čvrsta, postojana, koja je ni iz čega stvorila kuću, imanje, pobrinula se za obitelj. Krznarić je i napisao tekst, a kad ga je Kićo pročitao, potekle su mu suze. Ne samo njemu. Kad je u Croatia Records donio probnu snimku, najprije su žene, jedna po jedna, zaplakale. Kasnije je na koncertima bilo obratno: u publici su plakali muškarci.
Okušao se je i u politici, od 1995. do 1999. bio je zastupnik HDZ-a u Saboru. Kasnije je govorio da mu je taj izlet u politiku naštetio karijeri. Ljudi na njegov angažman nisu blagonakloni gledali.
- Nije mi samo jedan čovjek rekao: volio sam te dok nisi ušao u politiku - rekao je Kićo. Nerijetko je čuo "Što će nas politici učiti roker i tamburaš? Kićo, ti samo pjevaj, a politiku prepusti političarima". Govorio je da njegov politički staž teče od davnih dana, otkad su mu u bivšoj zemlji oduzimali putovnicu i privodili me na informativne razgovore. Isticao je da je u stankama koncerata često znao govoriti stvari koje su, između redaka, bile čista politika.
- Zamjerali su mi i govorili kako mnogo govorim, a malo pjevam oni kojih su se ticale moje riječi. Nikad nisam bio nježan
ni prema vlasti ni prema svojim kritičarima - govorio je. Tijekom prvoga govora u Saboru osjećao se kao pjevač početnik pred Elvisom Presleyem. Trema ga nije pokolebala. Ljudi koji su ga uveli u politiku smatrali su da će biti dobar i u Saboru. Bili su to Vladimir Šeks i Branimir Glavaš. Oni su mu davali vjetar u leđa.
- Normalno je da me Šeks i Glavaš podučavaju u politici, a ja njih u pjevanju. Poduka iz upornosti im ne treba, što se ne bi moglo reći za samo pjevačko znanje. Međutim, mogu oni sve svladati - znao se našaliti. U politiku je ušao na nagovor pokojnog predsjednika Tuđmana. Upoznali su se 20 godina prije, kad se Kićo vlakom vraćao sa Splitskog festivala u Zagreb. U kupeu je sjedio gospodin koji mu se predstavio kao Franjo. Pričali su cijelu noć, Kićo je kritizirao politiku, sistem, svašta mu je govorio. Kad su se u Zagrebu rastajali, Franjo mu je rekao: "Vi ste krasan mladić, ali pazite što pred kime govorite". Kićo nije imao pojma da je on general Tuđman. Da ga je tad prijavio, rekao je godinama kasnije, dobro bi robijao. Tuđman ga je dvaput zvao u politiku, a Kićo je prihvatio tek treći poziv. Kad se 1990. na Trgu Francuske republike penjao na binu, rekao mu je: "Mi se znamo, sjetite se vlaka iz Splita". Iz politike je, kao i mnogi njegovi kolege, izašao razočaran. U sjećanju obožavatelja ostat će kao predstavnik neke daleke generacije pjevača, one koja je tiraže brojala u milijunima, a njihovi hitovi pjevaju se i danas.