Mustafa Nadarević Svijet mu je stao kad je otišla supruga Slavica
Odbio je otići na zabavu Claudije Schiffer, divio se Anthonyju Hopkinsu, a nijednom svojom ulogom nije bio zadovoljan. Glumački genij napustio nas je prije dvije godine
Mislim da svi dožive sreću, ali je neki ne znaju prepoznati. Onaj tko prepozna i zagrli je, može uspjeti. Onaj drugi zabrlja, ode u krivo. Kao mladi glumac nisam znao prepoznati sreću, bio sam neozbiljan, neodgovoran, govorio je Mustafa Nadarević. Pokojni redatelj Božidar Violić još ga je na Akademiji prozvao prvorazrednim glumcem jer se Mujica nije čuo dalje od prvog reda. Bojao se, puno je emocija bilo u njemu, ali nisu išle dalje od prvog reda. Nadarević je početkom 2020. saznao da boluje od karcinoma pluća. Prihvatio je da je i bolest dio života, vjerovao je da se sve, kad prihvatiš s ljubavlju, može pobijediti, pa i zloćudna bolest. Preminuo je 22. studenoga u 78. godini. Vijest o njegovoj smrti potresla je cijelu regiju. Gledajući “Glembajeve”, “Dugu mračnu noć”... svakom će osmijeh izmamiti njegove riječi da je u prvom osnovne glumio Crvenkapicu. Učiteljica ga je, prisjetio se, za tu ulogu izabrala jer je imao dužu kosu i piskutav glas, pa je sličio na djevojčicu. Nakon završetka gimnazije nije puno dvojio; upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, ali nije bio među najboljim studentima. Izvlačio se na talent bez rada, a ozbiljno je počeo raditi tek nakon tridesete. Odnos prema životu i poslu promijenila je najstarija kći Nađa koju je dobio s prvom suprugom Jasnom. Shvatio je da obitelj treba prehraniti pa je mladenačka ludost prerasla u ozbiljan posao. Kad je Nađa imala osam godina, Mustafa i Jasna su se razveli. Novu ljubav našao je u Snježani, s kojom je dobio kćer Nanu i sina Ašu. Kazališnu karijeru počeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. je postao član Drame zagrebačkog HNK. Uz nacionalnu kuću, u kojoj je bio 42 godine i 15 dana, vezale su ga lijepe uspomene. Nešto kao, govorio je, prva ljubav.
- Uvijek sam gordo hodao oko HNK, uzdignutih prsa i glave jer sam bio član tog ansambla. U svakom trenutku mogao sam otići u drugo kazalište. Kako je za mene HNK bio kazališni hram, nešto najviše, a u njemu sam napravio svoje prve kazališne korake, ostao je moja velika ljubav. Možda sam zbog inercije ostao u njemu, ali s vremenom postalo mi je zgodno da se tu osjećam kao kod kuće, da znam svaku garderobu, ogledalo, čavao, da starim s čistačicom, scenskim radnikom..., to je posebna ljubav - pričao je. Odlazak, baš kao ni dolazak, nije proslavio. Tiho je ušao u tu najljepšu mu žutu zgradu na svijetu i tiho izašao. Od kazališta se rastao jer više nije nalazio uloge po svojoj mjeri. U karijeri je osvojio sve nagrade koje se mogu osvojiti, a o njima je rekao da tijekom života glumca ili zadovoljavaju taštinu ili su stimulans za budući rad. Njemu su bile motivacija za dalje. Želio je dobiti puno tih nagrada za životno djelo jer to bi, pričao je, značilo da će živjeti dugo. Nikad nije bio zadovoljan kako je napravio ulogu. Ona koju bi s ponosom istaknuo, govorio je, ne postoji.
- Sram me je gledati samog sebe. Puno svojih filmova nisam vidio iz srama. Kad se gledam, vidim svoje unutarnje nezadovoljstvo, gledam se drukčije nego drugi, a zbog mnogo toga nisam zadovoljan. Tek na nekoliko mjesta dotaknuo sam glumu. Možda sam u ‘Platonovu’ bio na rubovima, a na filmu mi je to uspjelo u dijelu scene ‘Glembajevih’ u kojoj priznajem ocu da sam bio s njegovom drugom ženom. Možda kod Gorana Markovića u filmu ‘Već viđeno’. Ostalo je tek u pogledu, suzi ili jednom pokretu. To nije moja lažna skromnost, to je istina - pričao je.
Koliko je bio posvećen glumi, svjedoči i promocija filma “Savršeni krug” Ademira Kenovića 1997. u Cannesu. Mujica je silno htio na automobilske utrke u Monte Carlu. Ulaznica više nije bilo u prodaji, no mogao ih je nabaviti. Međutim, obveza je bilo i previše, pa je san o utrkama ostao san.
- Uz silne obveze prema producentima i distributerima najmanje vremena nam ostaje za vlastite želje. Stvarno mi je žao da ne mogu gledati utrke, ali mi nije žao što smo mi rasprodani, što je takvo zanimanje za film... koliko god mi ti intervjui bili naporni - rekao je 1997. Prvi put je tad posjetio Cannes, sve mu je bilo glamurozno, ali ne i fascinantno. Svako malo na ulici su se okupili ljudi oko nekih limuzina. Michael Jackson pojavio se na prozoru hotela, svjetina je urlala. Mujica nije bio od velike buke i gužve, svjetske superstarove uopće nije poželio upoznati, a kamoli slikati se s njima. Divio se samo Anthonyju Hopkinsu. Njega je bez razmišljanja izdvajao pričajući o njemu dragim filmskim “luđacima”.
- Njegove me izvedbe intrigiraju, njega poštujem i vrlo je zanimljiv za promatranje, što je čest slučaj s ‘uvrnutim’ glumcima pričao je. Zvučna imena raznih crvenih tepiha prokomentirao je: ‘Dovoljno sam star da ne pamtim imena ni koja mi trebaju, a kamoli da se opterećujem drugima’. Imao je pozivnice za zabavu Claudije Schiffer, koja je te godine debitirala kao glumica u filmu “Blackout”. Nije bio za to da njegova ekipa ide na taj party.
- Što će ona meni i što ću ja njoj? Zaljubiti se? Aaa, ne, ne! - pričao je. Iste te 1997. u Sarajevu je režirao “Let iznad kukavičjeg gnijezda” i predavao na Akademiji za kazalište i film. Te godine pričalo se da je zato odbio ulogu u filmu Spielbergove producentske kuće. Njegova ekipa iz Gavellina kafića ni danas ne misli da mu je ponuđena glavna uloga, onu za koju je Harrisonu Fordu bio ponuđen honorar od 20 milijuna dolara, ali svakako su mu i onda skidali kapu na odbijenici Spielbergu. Na filmu je zaigrao početkom osamdesetih. Projekti “Otac na službenom putu”,
“Glembajevi”, “Kuduz”, “Gluvi barut”, “Prosjaci i sinovi”, “Puška za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”, “Gori vatra”, “Nafaka”, “Kiklop”, “Večernja zvona”... redali su se jedan za drugim. Kao redatelj je debitirao 1992. s predstavom “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, a nakon toga postavio je nekoliko velikih predstava “Balkanski špijun”, “Zabune”, “Hasanaginica”. Euforija oko njega počela je već s likom Duje i serijom “Velo misto”. O ondašnjim snimanjima uvijek je pričao s čežnjom.
- Ujutro je u Zagreb nakon probe došao auto, odvezao nas na aerodrom. Ušli smo u Cessnu, u Splitu snimili, pa nas je isti avion vratio u Zagreb gdje smo u HNK igrali predstavu. Nekad su ljudi od dnevnica znali uštedjeti i kupiti si garsonijeru. Nekad se drukčije živjelo - govorio je. Aludirao je, naravno, na bešćutnu politiku. Nadarevića se nije moglo nagovoriti da im se pridruži. Zvali su ga, tko ne bi, ali i oni su dobili odbijenice.
- Divno je biti slobodan i svoj. Nikad nisam bio u klanu, nisam se htio svrstati nigdje. Mislio sam da je dovoljno raditi pošteno, pa da od toga živiš. Nekom je dobro biti u stranci, bilo kojoj, imati zaleđe, pa kad dođu tvoji na vlast dobro živiš. A svi lopovi imaju dogovor, pomažu jedni drugima. Ja ne živim tako, duga sam jezika, bezobrazan,
Ima puno ljudi koji pate zbog rastanaka i kad partner ne umre, kamoli kad ode. Svatko ima svoju patnju, a ja svoju volim držati za sebe, rekao je kratko kad je ostao bez ljubavi svog života Slavice Radović Nadarević
ali sam siguran da mogu kako ja hoću, a ne kako oni kažu - rekao je. Govorio je da glumci ulaze u politiku iskreno, sa željom da nešto promijene, a političari rijetko ulaze u kazalište. Njihova obećanja nazivao je lošom glumom. Dodao je kako glumci u filmu i kazalištu nemaju što ukrasti jer na setu je ionako sve umjetno; i grožđe i pare. - Kod njih su pare prave. I opet ne glume kako treba - pričao je. Ponos, dignitet glumačke profesije, bili su mu jako važni. U toj mjeri da je prekidao predstave ako je čuo žamor, zvonjavu mobitela...
- Mi glumci smo se davali, izgarali, ostavljali dio sebe na pozornici i želio sam da barem to poštuju. Bilo je to vrijeme kad su na nas bacali novčiće, gađali nas praćkama, bacali su s balkona avione od papira... pa tko bi to dopustio? Ja nisam. Prekidao sam, nije mi bilo teško. To je bilo vrijeme borbe za svoj kruh, svoj posao...
Vrijeme kad ih se trebalo odgajati, naučiti ih kako se ponaša u teatru. Vrijeme u kojem su izumili pametne telefone, a oko nas same strahote - govorio je. Smatrao je da je ljubav pokretač svega, da nema ničega ljepšeg na ovom svijetu od ljubavi. I nije ljubav, odmah je istaknuo, samo ljubljenje, grljenje, seks...
- Toliko je predivnih pjesama napisano o ljubavi, ali se previše koristi na mjestima gdje ne treba pa gubi vrijednost, težinu. Ima ljudi koji je nisu nikad doživjeli, a i onih koji je vazda doživljavaju jer znaju ljubiti - rekao je. O odlasku ljubavi svog života, supruge Slavice Radović Nadarević, malo je govorio. Njihova je 20-godišnja ljubavna priča prekinuta karcinomom i njezinim odlaskom. Bio je s njom do zadnjeg trenutka, a onda je Mujici stao svijet. Godinama kasnije, u jednom od rijetkih intervjua, rekao je:
- Netko svisne, netko puno teže doživi taj odlazak. Što je gore zapisano, gdje sam u tom redu, sreća je da ne znam... Stariji nekako lakše prihvaćaju taj odlazak s ovog svijeta, olakšanje im čini nada da će tamo sresti neke prijatelje, ljubavi... I ja se zaluđujem, izmišljam .... ima puno ljudi koji pate zbog rastanaka i kad partner ne umre, kamoli kad ode. Svatko ima svoju patnju, a ja svoju volim držati za sebe - govorio je. Zadnje riječi koje je izgovorio s pozornice voljenog HNK bile su iz Hasanaginice. Rečenice “Pa zar ljubav gine čim se javi” i “Ne daj Bože što čovjek podnijet može”, koju je sam nadopisao. Puno ljudi je ispratio s ovog svijeta i po njemu je uistinu stajala ta “Ne daj Bože što čovjek podnijet može”. Teški odlasci ostavljaju trag.