Znam da me Saša gleda odozgo, da je ponosan na mene
Saša mi je uvijek bio oličenje muškarca kojemu se divim zbog izgleda, karaktera, energije. Kao što sam ga 1975. na Hvaru gledala sa strahopoštovanjem, tako sam ga promatrala i u petak, naš zadnji zajednički dan, rekla nam je Tihana Harapin Zalepugin. Od upoznavanja te 1975. spajali su se dugih 13 godina, a kad su napokon shvatili da su rođeni jedno za drugo, više se nisu odvajali. Vjenčali su se 1992. Nakon toliko godina čekanja oboje su bili svjesni da je to zauvijek. Pospremili su prijašnja iskustva i krenuli stvarati svoju malu zajednicu. Nije bilo lagano ni bajkovito, ali uspjeli su svladati probleme na koje su nailazili. Bili su lijepi, uspješni i iznimno popularni, rado su govorili s čime su se sve suočavali. Nabacivali su im se i drugi, Tihani muškarci, Saši žene. Tihana je znala osjetiti da su se muškarci ohrabrili i počeli joj se "nabacivati" misleći: "Ako može Saša, mogu i ja". Nisu bili svjesni velike razlike između njihove i Sašine osobnosti. Ni jedan drugi za nju nije postojao. A žene iz njegova života su možda tek tad progledale koga su imale uz sebe i jednostavno ga pustile da ode. Nisu skrivali da je oko njih bilo zavisti, ljubomore i neshvaćanja koliko su zapravo bili predodređeni biti zajedno. Sve su prebrodili i ostali zajedno do samoga kraja. Njegova.
- Zbogom dušo moja, jedino moje. Čekaj me! - još bolno odjekuju riječi kojima je Tihana obznanila da Saša više nije s nama. Da joj nismo svjedočili, rekli bismo da je to bila ljubav iz romana. Bili su zajedno čak i kad nisu bili skupa. Povezani. Tihana i sad tvrdi da je Saša gleda, čuva. Nadopunjavali su se u svemu, od svakodnevnih obveza do podrške u ispunjavanju vlastitih snova. Kad jedan ne bi stigao skuhati, drugi bi uskakao. Do zadnjeg su se poštovali i voljeli kao i prvog dana. Jednako su im bili važni zajednički trenuci, kao i oni kad je svaki bio sam sa sobom. Saša je znao po dva mjeseca biti na moru, a Tihana je voljela triput na godinu po tjedan dana sama švrljati po New Yorku. Oboje su znali biti sami, ali i uživati u zajedništvu. Zahvaljujući mobitelima, govorio je Saša, bili su zajedno i kad su bili odvojeni. Tad bi se često čuju i provjeravali je li sve u redu i treba li možda onom drugome nešto. Nitko i ništa im nije trebalo da uživaju u skladu koji su imali. Tri desetljeća su brižno čuvali svoju ljubav jer jedno u drugome su pronašli goleme emocije, prijateljstvo, partnera... sve. Čuvali su se, pazili. Voljeli su iznenaditi jedno drugog sitnim pažnjama, izbjegavali raditi ono što su znali da će drugog povrijedilo. Trenutak kad je
Saša pokrije prije spavanja Tihani je bio čaroban. Osjetila je tad da mu je stalo, da se brine za nju, da je voli na poseban način. Smijala se njegovim pokušajima da bude uredan, da povremeno dovede u red radni stol. Njihove želje bile su u skladu s mogućnostima, pa nije teško, složili su se oboje koju godinu unazad, nakon toliko godina biti sretan ako jedno drugo čine sretnim. Bili su bez velikih planova, maštanja, oboje s nogama čvrsto na zemlji. Privatni planovi i želje svodili su se na to da još mnogo godina, dolaze u njihov hvarski raj. Snovi su naprasno prekinuti, Tihana se pokušava držati. Mnogi je ovih dana zaustavljaju na ulici, žele je osnažiti.
- U tramvaju, na Dolcu... ljudi mi masovno prilaze, izražavaju sućut. Tek sad osjećam koliko je bio omiljen u narodu, dio njega. Svaki čas mi netko priđe - rekla je. Njezini dani danas su ispunjeni tugom, boli. Nakon što je Saša imao moždani udar sedam tjedana svaki dan bila je uz njega. Sjedila je uz njegovu postelju, držala ga za ruku, hrabrila ga, gledala kako mu je, a svaki dan bio je sve lošije. Ipak, nijednom pred njim nije zaplakala, nije mu pokazala koliko joj je teško. Sedam tjedana nije spavala kako je trebala, i sad gleda njegove stvari, a njega nema. Od trenutka kad je otišao iz kuće je tako.
- Dao mi je rok da se pripremim. Sretna sam jer sam se u petak oprostila od njega, osjetila sam da je to zadnje - kaže. Koliko god joj je teško, ne želi se prepustiti tugovanju, očaju, iako suze i same poteku čim joj se netko obrati.
- Moram biti među ljudima, mada sam sama. Nitko sa mnom ne sjedi za stolom, uvučem se negdje uza zid, da me ne vide. Ne treba mi društvo, ali trebam osjetiti život oko sebe - priča. Nakon njegova odlaska danima je hodala ulicama i plakala. Onda bi se, rekla je, pribrala čim je pročitala silne nove poruke podrške, divne riječi i misli koje dobiva svake minute. Pa je, dodala, bila malo normalnija. - Neka Sašica bude ponosan na svoju Tišu. Tako me je zvao. Nikad Tihana, uvijek Tiša rekla nam je.
Sigurna je da je Saša gleda odozgora, da je ponosan na nju. Napustio nas je plemenit, skroman, divan čovjek. Saša Zalepugin preminuo je 26. studenoga od posljedica moždanog udara koji je doživio 16. listopada u njihovu zagrebačkom stanu. Od legende televizijskog novinarstva, od ikone koji je do danas ostao nenadmašan, zbog čije su emisije "Nedjeljom popodne" ljudi prestali ići na izlete, oprostili smo se jučer na zagrebačkom Krematoriju.
Otkako je krenuo na festivalska putovanja, debitantski dugometražni film redateljskog dvojca Andrije Mardešića i Davida Kapca okitio se u nekoliko mjeseci s 13 priznanja, uključujući posebno priznanje iz festivala u Karlovym Varyma, dvije Zlatne arene na Pulskom filmskom festivalu - za scenarij i za kostimografiju, te Grand Prix na festivalu u Braunschweigu. - 'Stric' je dekonstrukcija onoga što obitelj obično proživljava tijekom blagdana. Od djetinjstva nas uče da su blagdani vrijeme kad obitelj mora biti radosna i na okupu. Možda se baš zbog toga takva svečana okupljanja doimaju namještenim i dobro uvježbanim predstavama koje se raspadaju i pretvaraju u kaos čim netko ne drži i do najmanjih običaja. Božić će biti 'sretan' samo ako se odglume svi elementi predstave, a izbjegnu negativne emocije i neugodne situacije - objasnili su redatelji osnovnu ideju filma "Stric" u kojem glavne uloge imaju
Miki Manojlović, Roko Sikavica, Goran Bogdan i Ivana Roščić. Radnja je smještena u obitelj krajem 80-ih godina koji čekaju omiljenog Strica koji za blagdane stiže iz Njemačke. Po dolasku Stric dijeli poklone i slijedi tradicionalni hrvatski božićni ručak - purica s mlincima i francuskom salatom. No obiteljsku idilu uskoro prekida zvuk pametnog telefona i postaje jasno da ništa nije kako se čini i da se za prepunom blagdanskom trpezom, osim purice, nožem može rezati i napetost. Kako su rekli u razgovoru za Novosti, David Kapac i Andrija Mardešić, iako su surađivali kao studenti na ADU, putevi su im se kasnije razišli, ali je ideja za "Strica" postojala već sedam godina. - Konkretno, u filmu se zrcale naši obiteljski odnosi, naša sjećanja iz djetinjstva, naša osobna iskustva i stavovi. Filmofilstvo nam pomaže da te motive dovedemo do ekstrema. Ispod svega toga uvijek je nešto naše iskreno i osobno - dodaju.