Vjekoslav Šutej Imao je karakter ratnika, bio je duša od čovjeka
Prošlo je 13 godina otkako nas je napustio međunarodno priznati maestro. Bolest je, nažalost, ipak bila jača...
Od koncerta nemam očekivanja. Važan mi je taj osjećaj, spoznaja da ljudi žele pomoći. Koliko vidim, svi su se moji prijatelji udružili. Dišu kao jedan samo da sve uspije. U Splitu se sprema još jedan humanitarni koncert. Nastupit će Toni, Oliver... Što reći? Sto godina još da živim, ne znam bih li im mogao sve to vratiti, pričao mi je 2008. maestro Vjekoslav Šutej. Tad je bio u Seattleu na liječenju od leukemije. Fascinirala ga je spoznaja da je u tom gradu dirigirao godinama, tisuću puta prolazio pokraj centra, no nikad nije pomislio da bi jednom mogao biti unutra. Centar mu je preporučio njegov prijatelj José Carreras. Veliko međusobno poštovanje izraslo je u prijateljstvo do zadnjeg dana.
- Kad je Carreras bolovao od leukemije i bio na transplantaciji, bio sam uz njega. Naše je prijateljstvo dugogodišnje, čvrsto i iskreno. Sad, kad sam ja bolestan, on je uz mene. Naziva me iz Kine, Koreje... Nakon što je pobijedio leukemiju i u velikom se stilu vratio na bečku pozornicu, uvjetovao je da baš ja dirigiram koncertom. Zajedno smo radili 15-ak koncerata na godinu po cijelom svijetu. Carreras i Leo Nucci dva su najveća srca koja poznajem u poslovnom svijetu - pričao mi je i ničim izazvan ponudio intervju s proslavljenim tenorom. U njihovu bliskost uvjerila sam se 2008. u Berlinu. Igrom slučaja intervju s Carrerasom bio je dogovoren s druge strane, ali dogovorenih pet minuta produljilo se čim sam spomenula maestra. Iz menadžmenta su mi, iza njegovih leđa, pokazivali na sat, kao neka završim jer vrijeme je isteklo, no tenor nije mario. U jednom trenutku podignuo je prst, što je trebalo značiti "pustite nas na miru".
- Uvjeren sam da će Šutej ozdraviti. On ima karakter ratnika. Dugo se poznajemo, čista je pozitiva i pobijedit će bolest - raspričao se Carreras o prijatelju. Maestro se tad žestio zašto sam pristala na pet, 10, 15... minuta razgovora kad bi mi on, rekao je, dogovorio koliko god treba. I nije mu bilo drago što ga nisam obavijestila o intervjuu ranije. Ta 2008. bila je godina bolesti, ali i nade da nakon liječenja u Seattleu sve ide ka dobrome. Carreras je znao koliko mu u ovim trenucima znači prijatelj, riječ ohrabrenja, podrške, pa je Šuteja nazivao sa svih strana svijeta. Želio je pomoći prijatelju. Okupio je izvođače svjetske reputacije koji su predvođeni španjolskim tenorom dogovarali nastup u Zagrebu. Maestro je tijekom našeg razgovora u ruci držao popis 25 pjevača, petero od njih bilo je iz prve svjetske lige.
- Svaki od njih rekao mi je da će doći i pješice ako treba - veselio se. Za troškove njegova liječenja od leukemije zapjevali su u zagrebačkoj dvorani
Dražena Petrovića. Izvodili su vedre arije koje je s njima, iz bolnice u Seattleu, birao maestro.
- Zajedničkim mislima poslat ćemo mu poruku, želju za što bržim oporavkom. Tako da mu nema druge nego da što prije ozdravi i stane pred orkestar - poručili su mu svi sudionici već na generalnoj probi velikoga koncerta. I maestro je bio pun nade. Govorio mi je da se osjeća dobro, iako malo teže diše i veselio se koncertu koji je planirao gledati na satelitu. Tad je na liječenju bio tri mjeseca. U Seattle je došao u lošem stanju, odmah su krenuli sa sedmodnevnom indukcijskom kemoterapijom, a odgovor njegova organizma bio je vrlo pozitivan. Prije Seattlea bio je u bolnici u Zagrebu.
- Kad sam se vratio kući nakon što sam šest dana bio u bolnici, moj dvogodišnji sin Nikša me zagrlio i rekao: 'Hvala, tata, što si se vratio iz bolnice'. S ljetovanja u Biogradu otišao sam u bolnicu i našli su to što jesu. Supruga je isti trenutak djecu odvela baki i djedu. Nas dvoje smo otputovali u Ameriku. Djecu nismo vidjeli 50
dana. Kad je bilo najgore, Ivana je u bolnici spavala uz mene. Davala mi je juhu na slamku, bila mi je podrška u tim groznim trenucima. Bez njih ne bih preživio - govorio je Šutej. Tijekom devet mjeseci liječenja u Seattleu bio je pun optimizma. Sve je izgledalo da će pobijediti leukemiju i vratiti se kući. Nakon nepunih godinu dana liječenja u Seattleu su rekli da maestro može doma. Iscrpljen od puta, ali očiju punih suza radosnica sletio je u zagrebačku zračnu luku. Korak po korak, spuštao se niz stube aviona, s velikim osmijehom. Nas nekolicina stajala je na pisti, pred avionom i jedva čekala pozdraviti ga, osmjehnuti mu se.
- Cijelo to vrijeme u Seattleu razmišljao sam hoću li se u Zagreb vratiti u sanduku ili na nogama - rekao je dok je grlio obitelj, kćeri Alemku i Emu sina Nikšu te suprugu Ivanu. Najdirljiviji je bio zagrljaj sa sinom. Uzbuđen zbog njegova povratka tad dvogodišnji Nikša je s obje ruke i noge obuhvatio očevu nogu. Kći Ema nježno se privila uz oca, a najstarija, Alemka, došla je s ružom za tatu. Smiješio se novi početak. Prve šetnje po Zagrebu, ljudi koji mu prilaze, žele se rukovati, ali maestro nije imao imunološki sustav zdravog čovjeka pa se nije smio dodirivati ni s kime. Volio je boraviti u prirodi, odlazio je u Vinice, rodno mjesto svog oca. Rado je tamo kosio travu, šetao šumom, bio na otvorenome. Zagreb mu je tih dana bio kaotičan i trebao je svoj mir. Gledao je videotrake iz prošlosti i nestrpljivo je čekao kad će dirigirati "Operom pod zvijezdama". Bio je to njegov prvi i jedini koncert nakon liječenja. Veselio se izlasku na pozornicu, a ujedno i žalio što pred njim ne stoji njegova Zagrebačka filharmonija. Publika mu je oduševljeno pljeskala, a energija koju su donijeli bila je iznimno snažna. Emocije su se u Lisinskom mogle nožem rezati, a maestra su, rekao je, vratile na početak bolesti.
- Svi ti susreti u Zagrebu, spoznaja da sam tu i da mogu, koštalo me da sam se s bolesti vratio šest mjeseci unatrag - kazao je Šutej. Samo tri tjedna tijekom ljeta 2009. bio je kući, a potom je prebačen u bolnicu Merkur. Nije ga to spriječilo u planiranju, maštanjima o igri s djecom, voljenoj Ivani, radovao se i još jednom Carrerasovu dolasku u Zagreb. Želio je ponovno slušati dragog prijatelja, ručati s njim. No već tad nije imao snage. - Tad smo se posljednji put čuli. Nazvao me, rekao da mu nije dobro i odmah dodao kako se neće dati. Taj dan smo dugo razgovarali, hrabrio sam ga da se ne predaje - rekao mi je Carreras u jednom od sljedećih intervjua. Šutej je strepio da drugu transplantaciju neće dočekati. Govorio je da ima temperaturu i da mu je loše. Tijekom te druge transplantacije supruga Ivana cijelu je noć provela uz muža. Sjedila je uz postelju, držala ga za ruku i gledala srž kako kapa u njegovo tijelo. Kad se potvrdilo da njegovo tijelo nije prihvatilo nove stanice, Ivana se nije predavala:
- Ići ćemo i na treću transplantaciju - rekla je tad. Tijelo maestra nije izdržalo transplantacije, kemoterapije, velike količine antibiotika, napustio nas je 2. prosinca 2009. A nedostajalo je tako malo... Već je bio nađen idealan donor iz Hrvatske, koji se predomislio i odustao.
- Ne krivim ga, čovjek se ima pravo predomisliti. Ne želim čovjeka razapinjati na križ jer se preplašio - kazao je tad Šutej. Njegova udovica tog 2. prosinca 2009. jurila je u vrtić jer je vijest već bila po svim medijima i nije htjela da njihova djeca to čuju od nekoga drugog. Emi je rekla da se tata borio s bolesti i izgubio. Malena je jako plakala. Sinu je tek navečer rekla da je tata izgubio borbu s bolesti i da je sada njihov anđeo koji ih čuva i pazi. Nikša je potom stajao uz prozor i tražio tatu po nebu. Ema je stalno crtala sebe i tatu na moru, s ribicama. Ivana godinama kasnije nije ispraznila njegov ormar. Čuvala je svu
Kad sam se vratio kući nakon što sam šest dana bio u bolnici, moj dvogodišnji sin Nikša me zagrlio i rekao: ‘Hvala, tata, što si se vratio iz bolnice’. S ljetovanja u Biogradu otišao sam u bolnicu i našli su to što jesu. Supruga je isti trenutak djecu odvela baki i djedu. Nas dvoje smo otputovali u Ameriku. Djecu nismo vidjeli 50 dana. Kad je bilo najgore, Ivana je u bolnici spavala uz mene
maestrovu odjeću. Njegovim odlaskom svijet joj je stao.
- Lakše je bilo držati ga za ruku nego kasnije vidjeti prazan krevet - rekla je Ivana 2009. Njezinu tugu dijelio je cijeli svijet koji je itekako cijenio maestra. Glazba mu je bila u krvi od najranijih dana. Njegova mama Alemka bila je sopranistica i pravnica, a otac Josip tenor. Dirigiranje je završio 1975. na Muzičkoj akademiji u klasi Igora Gjadrova, a usavršavao se u Rimu kod Franca Ferrare. U HNK Split 1979. je postao prvi dirigent i tamo se zadržao deset godina. Međunarodnu karijeru počeo je 1986. kad je postao umjetnički dirigent festivala Hollybush. Četiri godine kasnije utemeljio je kraljevski orkestar u Sevilli i postao glazbeni ravnatelj Teatra Fenice u Veneciji. U Bečkoj operi, u kojoj je dirigirao 136 izvedbi,
debitirao je 1994., a šefom dirigentom Zagrebačke filharmonije postao je 2003. Tog 2. prosinca 2009. nastala je golema praznina i u srcu velikog tenora. Ni Carreras, nažalost, nikad više nije mogao posjetiti starog prijatelja. Nakon njihova posljednjeg razgovora Šutej je cijelo vrijeme proveo u bolnici. Napustio nas je dva tjedna uoči Carrerasova nastupa u zagrebačkoj Areni.
- Šokiran sam! Namjeravao sam ga posjetiti kad dođem na koncert. Ovako ću nastup posvetiti njemu, svom dragom prijatelju Điđiju - rekao je Carreras. Bila je to izjava do koje sam došla u samo nekoliko sati. Nazvala sam njegov menadžment, rekla da nas je maestro napustio, zamolila za izjavu. Iskreno, nisam je očekivala, poznato je da se to dogovara tjednima unaprijed. Zbog prijatelja Carreras se javio. Bio je tužan, jedva je izgovorio nekoliko rečenica. Među ostalim, rekao je da nastup u Areni neće biti tek jedan od koncerata nego uistinu poseban koncert.
- Kruna koncerta bit će emocije za maestra Šuteja - rekao je. Tužan i dostojanstven bio je taj koncert 19. prosinca. Miješali su se tuga i ponos maestrovih prijatelja i suradnika, što su bili dio njegova života. Bol se osjećala u zraku. Samo mjesec dana prije svi su se nadali da će maestro ojačati i stati pred svoju Filharmoniju, ali i pred velikog prijatelja. Da će se na kraju zagrliti i dubokim naklonom zahvaliti na ovacijama.