Na rubu da proturječi povijesti
Radnja i zaplet, ma kako bajkoviti bili, zabavna je, ali neprestani flashbackovi bespotrebno kvare ritam serije, a serija više-manje počiva na inspiraciji Ewana McGregora, koji ju je stvarno iznio na svojim leđima
Na intervenciju nekog utjecajnog u komunističkoj partiji ruski aristokrat, grof Alexander Rostov (Ewan McGregor), dakle klasni neprijatelj par excellence, umjesto metka u potiljak u podrumima Lubjanke ili mjesta pred streljačkim vodom bude osuđen na doživotni kućni pritvor u luksuznome moskovskom hotelu Metropol. On je 1913. napisao neku revolucionarnu pjesmu pa mu je to, eto, spasilo život. E sad, to su 20-e godine prošlog stoljeća, nakon boljševičke revolucije, nakon što je uža i šira obitelj Romanov, uz jedan izuzetak, posmicana bez mnogo rasprave i suda, a aristokratske glave vrijedile su manje od kutije šibica. Era potpunog Staljinova terora i čistki, doduše, još nije počela i Lenjin je još živ, ali isto tako milosti prema klasnim neprijateljima nema, a Čeka (prethodnica NKVD-a i KGB-a) radi u tri smjene. Zašto to govorim - jer je premisa serije povijesno prilično tanka, da ne kažem nemoguća, i baca je na područje bajke. Ali Sovjetski Savez, Rusija, ogromna je zemlja, a boljševička revolucija nije bilo pravocrtna i crno-bijela, pa su se svakakva čuda događala, kao i neobične, nelogične i potpuno sulude sudbine (primjerice, jedan od Staljinovih glavnih vojnih savjetnika bio je bivši, aristokratski, carev oficir, dakle neprijatelj, koji je imao njegovo toliko povjerenje i respekt da je jedini smio pušiti u njegovu uredu, dok njegovim drugim, provjerenim komunističkim maršalima takvo što ne bi palo na pamet). Nažalost, ta “bajkovitost” u seriji je više mana nego kvaliteta. Istina, život je često čudnovatiji od fikcije, ali autori serije nisu uvjerljivi i ne poštuju pretjerano povijesne činjenice (u dojmu, ne u faktima), a to jednostavno bode u oči. Šteta, jer povijest tog razdoblja nudi bezbroj neviđeno zanimljivih sudbina koje ni najbolji scenarist ne bi mogao bolje smisliti. U redu, nije nužno da dramske adaptacije slijede povijesne činjenice u dlaku, ali trebale bi im barem ne proturječiti. A “Plemeniti gospodin u Moskvi” u nizu detalja je na rubu da proturječi povijesti. Ono što je u seriji uistinu fantastično jest Gregorova uloga, koju je odigrao bez zamjerke i praktički on sam nosi cijelu seriju. Doduše, tu bi se moglo reći da on više glumi engleskog plemića džentlmena nego ruskoga grofa, ali ajde, recimo da su u to vrijeme engleska aristokracija i njezini maniri, obrazovanje i ponašanje bili više-manje uzor ostalim aristokracijama. Radnja i zaplet, ma kako bajkoviti i nelogični bili, zabavna je i relativno dobro odrađena, ali neprestani flashbackovi, prisjećanja glavnog lika, bespotrebno kvare ritam serije i ništa osobito pametno ne objašnjavaju. Moglo se to puno, puno bolje, pa ako je to bila namjera kreatora, i mnogo poetičnije, ali nije za to bilo dovoljno snage i pameti. Ovako serija više-manje počiva na inspiraciji Ewana McGregora, koji ju je stvarno iznio na svojim leđima. Na trenutke serija, po atmosferi, a i razdoblju, podsjeća na film “Grand Hotel Budapest”, ali daleko je to Andersonova, slobodno mogu reći, remek-djela. Kao što je Amor Towles, po čijoj je knjizi serija nastala, daleko od Stefana Zweiga, čije su knjige inspirirale “Grand Hotel Budapest”.