Hrvatskom sportu u 2013. želim - Bobana
Malo kada mi je zbog nekog bilo tako drago kao vidjevši Zvonu Bobana kako se na putu do teniskog terena na Šalati pozdravlja s javnosti poznatima i nepoznatima. Opušten, čovjek koji nema briga, ili bar tako izgleda. Hlače koje su nalikovale na vojničke, najobičnija bijela majica. Otkako je željnih minute s njim bitno manje nego devedesetih, za sve je imao nekoliko sekundi… Ali zapravo mi je bilo drago što se sve ove godine ne da uvući u kaljužu hrvatskog nogometa. Da ne bi bilo zabune, uopće ne prigovaram velikanima koji su preuzeli najviše dužnosti u našem nogometu, ili o izborničkim i trenerskim klupama sanjaju trenirajući djecu. Bilo da imaju viziju, ambiciju, bilo da su ovisnici koji ne mogu podnijeti penzionerski život bez akcije, adrenalina, kamera i mikrofona, bilo da su jednostavno zagrizli više nego što mogu progutati, poštujem svačiji izbor. Na kraju krajeva, svaki na svoj način se boreći sa živim blatom hrvatskog nogometa, neki od njih darovali su nam velike, velike radosti. Možda je Boban pronašao svoj kupus koji će uzgajati do smrti, svoju barku na kojoj će pecati i komentirati za talijanske televizije, to jest možda nema načina da ga se namami u sport makar bio čist kao od majke rođen. I nisam pobornik davanja funkcija sportskim velikanima samo zato što su velikani. To što je Boban sjajno igrao nogomet ne znači da bi vodio Dinamo bolje od Mamića, pa čak ni Hajduk bolje od Svaguše ili Keruma. No gledajući ga kako pazi da ga blato u kojem se ostali valjaju ni ne takne, želim da se Boban vrati u sport jer bi to značilo da je, ako ne besprijekoran, a onda bar zadovoljavajuće čist. Bobana se može “primijeniti” na bezbroj načina. Od turneje po Hrvatskoj na kojoj bi djecu učio osnovama, talentirane finesama, do pomalo staračkih predaja pokala, opet od najmlađih uzrasta do prvoligaša. Od trave do fotelje sportskog direktora. Eto, ovo je moj način da sportu u 2013. poželim sve najbolje. Bobanova pojava možda ne bi bila jamstvo, ali bi sigurno bila nada.