Na tim igrama dragovoljaca u Biogradu, tri i pol godine kasnije, Miroslav je itekako bio spreman na oslobađanje domovine. Sve teške godine konačno će dobiti smisao.

- Samo dva dana nakon igara u Senju bila je spremna Senjska bojna kojom je zapovijedao Milan Prpić Meduza - govori nam Miroslav. I za koji dan su krenuli. U Kutarevu su čekali pravac napada. - Raspoloženje je bilo izvanredno. Stizali su dragovoljci iz Rijeke, koji su na početku rata bili pripadnici diverzantskog voda Meduza. Tako smo se ponovno našli zajedno, ali sad u Senjskoj bojnoj - nastavlja Miroslav. kad Miroslav pokuca na vrata njegova doma u blizini Senja. Mnoge koje je tih godina upoznao Miroslav, nažalost, nikad više neće sresti. Jedan od njih je i Zvonko, koji je živio u Sincu, gdje je bio i sanitet u koji su donijeli Ćiku. - Zvonko nam je pristavio vodu za kavu da se malo povratimo. Čim smo sjeli, kuću je pogodila granata, a krov se srušio na nas. Uspjeli smo se izvući. Pokraj kuće je bio drveni bunker. Zvonko je utrčao u šupu izvaditi dvije granate, a jedna od njih aktivirala mu se u ruci. Liječnica je rekla da mu nema spasa - govori nam Miroslav. zid na koji sam leđima bio naslonjen. Bacilo nas je tri metra. Jednog Senjanina geler je pogodio u oko. Naravno da je ostao bez oka. Jednog drugog geler je pogodio u stražnjicu. Nevjerojatno je koliko u tim teškim i dramatičnim trenucima uspijete pronaći tračak veselja. Tako je nas, a i njega, nasmijao taj geler u stražnjici - sa smiješkom govori Miroslav. I njega su, jer je granata udarila ravno njemu iza leđa, prenijeli u bolnicu. - Ništa nisam čuo - sjeća se. Liječnici su mu, kaže nam, dali neke tablete, a nakon toga se vratio suborcima. - U međuvremenu naše je topništvo pronašlo njihovo i konačno je prestalo granatiranje - dodaje. Onog drvenog bunkera više nije bilo. Potpuno je izgorio. Kao i vojnik koji je bio u njemu. Ostala je samo jedna nagorjela čizma. - Naši dečki bili su u selu Zalužnica. Zapovjednik voda Mika je starcu od 80 godina rekao neka uđe u kuću i da ga nitko neće dirati. Kad je Mika okrenuo leđa, starac je ispod neke daske izvukao papovku, poluautomatsku pušku, i pogodio ga u leđa. Mika je preminuo - govori nam Miroslav, pa nastavlja do trenutka koji je za njegovu bojnu, uvjeren je, bio najteži u svih godina rata. - Malo dalje je bila trgovina. Kako su dečki bili žedni, uletjeli su popiti vode i sokova. Čovjek skriven iza prikolice auta, iza stepenica, znam mu i ime, počeo je pucati po njima. Ubio ih je petoricu. Jedan od naših dečki, Darko, hrabro je krenuo na njega. Ovaj ga je pogodio. Ranjen je krenuo natrag vičući: “‘Ubi me, majku mu četničku’. Spustio se na pod i preminuo - prisjeća se Miroslav riječi koje mu i danas zvone u ušima. Bilanca je bila 17 mrtvih i 42 ranjena vojnika iz Sv. Jurja, Senja, Novog Vinodolskog, Crikvenice i Bribira. - Srbi su se tog dana već dali u bijeg. Sedmi dan nakon Oluje, nakon pokopa sedam poginulih Senjana, skinuo sam se iz vojske - zaključuje Miroslav svoju priču. U oslobođeni Paljuv prvi put je došao 16. kolovoza. Otišao je na plažu Nozret i napisao pjesmu.