Lobodnu Hrvatsku

OVJEK KOJI JE IMAO SVOJU OBITELJ, DJECU I SUPRUGU, KOJA JE STREPILA ZA NJEGA’

doba godine. Polako, ali odlučnog koraka primiču se Kotar šumi. Nenad pogledava uokolo, naprijed su dva izviđača iz 2. gardijske brigade i jedan njegov specijalac. Podižu ruku da se što brže uvuku u šumu. – Shvatili smo da smo se našli između dvije topničke vatre i da najmanja pogreška naših arteljeraca može biti pogubna za nas, ali tješimo se, štoviše, sigurni smo da naši znaju svoj posao. Vodim dvojicu suboraca i rukom pokazujem da se i drugi približe. U tom trenutku zatrpa nas takva kanonada minobacačkih mina s njihove strane. Otkriveni smo i sad slijedi puščana paljba, a nama koji smo istureni prema njima predstoji žestok fajt – svjedoči Gavranović. Svjestan situacije u kojoj su se našli, Nenada je zabrinjavalo nešto drugo. Naime, svi su se morali poravnati u jednoj liniji, a svi njegovi dečki još nisu stigli. Glavom mu grozničavo prolaze misli kako će upasti u dvije vatre, ovaj put puščane, koje su pogubne. – Izvlačim se nazad i Miri pokazujem da se lijevo od nas pridruže nama prema napred, on me zbunjeno gleda, tad opsujem i kažem: ‘Svi naprijed ili ćemo izginuti’. Skužio je i tada u nekoliko sekundi poravnati ulazimo prema neprijatelju te tad preuzimamo inicijativu i izbijamo na cilj (bijela cesta). Nažalost, izgubili smo našeg Božu koji je smrtno stradao – prisjeća se Nenad. - Tog jutra svuda oko sebe vidio sam smrt. Na rukama mi je umro Božo, čovjek koji je imao svoju obitelj, djecu i suprugu, koja je strepila za njega i željno ga iščekivala. To jutro čuo sam i da je moj prijatelj Predrag Matanović Gero smrtno ranjen nadomak Petrinje za koju je uvijek govorio: ‘E da mi je samo ući u nju’ - pripovijeda Gavranović. Akciju na pravcu Petrinja opisuje iznimno teškom zbog dobro ukopanih i fortifikacijskih položaja neprijatelja, konfiguracije terena i minskih polja koja su, nasreću, uspjeli obići te nisu imali žrtava.