Ja sam Mile, zvonar crkve svete Ane
Iako slabo vidi i čuje, Mile već 30 godina čuva crkvu od vukova i zmija
Svaki dan, osim ako nije potpuno smrznuta cesta, on će prošetati kilometar do crkve sv. Ane. Zvonik pokreće ručno, dva puta na dan, u podne i kad zađe sunce. I tako 30 godina. On je seoski zvonar Mile Bulić (54) iz Zelova nedaleko od Sinja. Svoju “službu” odrađuje volonterski, iz ljubavi prema sumještanima i svetoj Ani. U Zelovu, zaseoku Jeličići, živi s majkom Anicom (77), ženom iznimne snage i volje. Mile ima još petero braće i sestara. Rodila je Anica još dvoje, ali, kako kaže, njih je Bog uzeo pod svoje. Svu djecu je odškolovala, oni se raselili po Dalmaciji, a Mile je ostao s majkom.
GOTOVO IZGUBIO VID I SLUH
Mile je rođen kao zdrava beba, ali sa šest mjeseci završio je u bolnici, a nakon punkcije gotovo je potpuno izgubio vid i sluh, te su razvile i fizičke deformacije. Na jedno oko vidi tek pet posto, a čuje dobro zahvaljujući slušnom aparatu. Rodni kraj napustio je samo na dvije godine, dok se školovao u Osijeku, u specijalnoj strukovnoj školi za osobe s tjelesnim oštećenjima. Od djetinjstva je, priznaje Mile, želio biti zvonar. - Uz svoju slabovidnost dobro se snalazim po svome mjestu, nema žurbe. Da sam u gradu, teško bi mi bilo. Ovdje sve znam, tu nema puno auta, nema gužve. Odem do crkve, polako, uživam u ovoj divoti. Ne bih svoje mjesto za grad mijenjao. U crkvi pustim radio da čujem kad je podne i počnem zvonjavu – priča nam Mile, koji se, ako treba, vrlo vješto popne ljestvama do zvonika.
‘NE BIH SELO MIJENJAO ZA GRAD’
Znaju do njihova naselja došetati i vukovi, ali Milu nije strah. - Nisam vam ja ni jednom vidio
vuka. Ali vidio sam lisicu, ima zečeva, a i zmija. Jedna je bila u crkvu ušla. Nisam se smirio dok je nisam izbacio – kaže simpatični i dobroćudni Mile, kojemu se svi mještani obraćaju ako imaju kakav problem. A Mile pomogne kome god treba. - Dođu da provjerim zašto nema struje, pa ako kome treba Hitna, svi znaju gdje sam. Žulja me jedino što nam ovu cestu nisu napravili. Prekopali su je zbog vjetroelektrana, ali nikad nisu stavili asfalt. Jedna je odmah kraj crkve. A onda su ti investitori napravili krov crkve i promijenili prozore, bar nešto da su nam napravili. A ukinuli su nam i autobusnu liniju, pa nam svako jutro pekar doveze kruh. Što ćemo, snalazimo se – kaže Mile. Njegova majka Anica kaže kako su cestu dobili tek početkom ‘70-ih. Dotad su sve obavljali na konjima. A onda su im konačno napravili put. Hranila je tad Anica 35 radnika šest mjeseci, svaki dan im je kuhala grah.
NEMAJU NI AUTOBUSNU LINIJU
- Kad sam došla ovamo 1961., ni žlice nisam imala, imala sam jednu čašu. Kad se Mile rodio, prozori su svi puštali propuh, led ledeni, što ću govoriti. Sve smo pokojni suprug i ja sami stekli, svojim rukama, mukotrpnim radom – kaže nam Anica, ponosna baka desetero unučadi. Osim Mile i njegove majke, u Zelovu ima još 20-ak mještana, a u prvom selu do njih živi još jedan javnosti poznat veseljak, Goran Žigo iz Lučana. Znaju se dobro Mile i Žigo. - Bio je tu Žigo često. Ma ja ne bih mogao u ‘Ljubav je na selu’, ne mogu ja raditi, nemamo stoke, a to mi je već minus – smije se Mile, koji, baš kao i njegova majka, osvajaju vedrim duhom, zbog čega je upravo njihov dom omiljeno okupljalište mještana i stanovnika obližnjih sela ovog dijela Dalmatinske zagore.