To se dosta jasno vidi u Srbiji, gdje su kupili Naftnu industriju Srbije s dvije rafinerije koje su, iako im to nije bila ugovorna obveza, modernizirali.

U Srbiji je preko toga, iako to nije bio jedini faktor, ruski utjecaj dramatično narastao. Srpska vlada prodala je Rusima Naftnu industriju Srbije (NIS) uz diskont jer je Putin Srbima obećao gradnju Južnog toka, famoznog plinovoda kojim bi Rusija zaobišla Ukrajinu, pa osigurala sigurnu trasu za srednju Europu. Poznato je da je Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, ruski čovjek, ali i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Na sjever, u Njemačku i dalje, plin ide preko Sjevernog toka, u kojemu su Rusi kao menadžera zaposlili čak i bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schroedera. Srbija je bila toliko oduševljena idejom Južnog toka - koji bi joj osigurao veliki priljev gotovog novca - da je širokogrudno Rusima dala većinski udio u zajedničkom poduzeću za distribuciju plina Južni tok iako to nije učinila ni jedna druga zemlja. No Europska unija je Južni tok zabranila jer zakoni Unije ne dopuštaju da ista tvrtka bude i proizvođač i distributer plina. Rusi su nakon toga počeli tražiti alternativnu trasu, a u zadnje vrijeme najizglednija je ona koja bi išla preko novog ruskog saveznika, Turske, te Makedonije. No “nekim čudom”, u Makedoniji je zadnjih mjeseci došlo do velike političke krize. Amerikanci i Europska unija, koji žele zaustaviti ruski plinski prodor - i time stavljanje Europe pod kontrolu - guraju socijaldemokratsku vladu koja je dobila većinu, dok Rusi podržavaju nacionalistički VMRO, stranku desnice koja je devastirala Makedoniju pa joj je jedini spas od progona formiranje vlade. Tako je Makedonija zbog američko-ruskog natjecanja dovedena na rub sukoba, onoga koji se u teoriji zove proxy-rat - to je kad dvije strane ratuju ne izravno, nego preko trećih igrača. Odmjeravanje snaga traje već dugo. NATO izbezumljuje Ruse postavljanjem raketnog štita koji navodno služi za obranu od Irana ili Sjeverne Koreje, dovodeći njemačke tenkove na ruske granice, na što Rusi odgovaraju jednako “konstruktivnom” politikom - oni podupiru sve europske političke stranke i pokrete, naročito desne (uz poneke lijeve) koji se hrane antieuropskim idejama, ksenofobijom i šovinizmom. Od Marine Le Pen, preko Viktora Orbana pa do HDZ-a u prošloj kadrovskoj varijanti. No oni se bore i naftom, i plinom, i novcem. Ruske pozicije na Balkanu su jasne. Danas drže ne samo srpsku naftnu industriju, nego i rafineriju u Bosanskom Brodu, imaju golem utjecaj u Crnoj Gori (prije nekoliko godina, u jednom jedinom danu, ruski oligarh Oleg Deripaska kupio je 40 posto gospodarstva te zemlje), u Makedoniji djeluju preko VMRO-a, a ne treba podcijeniti ni njihov utjecaj u Sloveniji. Ta je mala država i pod sankcijama nekoliko puta primila Dimitrija Medvedeva, pa i Vladimira Putina. Sad im se to vraća jer će Rusi u Deželu uskoro investirati više od milijardu eura. Ruska politika u Hrvatskoj ne kani srušiti Agrokor i gurnuti Hrvatsku u novu tešku recesiju, nego žele osvojiti nove pozicije u energetskom sektoru. Kad bi Rusi kupili Inu i HEP te osigurali dostavu svojeg plina Hrvatskoj (i Sloveniji), posve bi istisnuli ukapljeni plin dobavljen iz američke interesne sfere, koji je do 2,5 puta skuplji od njihova, i stekli poziciju nespornih gazda Balkana koje više nikad nitko ne može istisnuti. Poteškoća se sastoji u tome što su Rusi za ostvarenje geopolitičkih i energetskih ideja spremni investirati novac (što se sad jasno pokazalo preko Sberbankova kredita Agrokoru), dok druga strana škrtari. Hrvatska svojeg novca za borbu protiv Rusa, odnosno kad je riječ o Ini protiv Mađara (iza kojih se također nazire Kremlj) - nema. To je sukob Davida i Golijata, pri čemu je Golijat vodio i neusporedivo pametniju politiku. Tko je silio Ivicu Todorića da uzima ruski kredit? Nitko. Je li mu netko drugi nudio lovu? Nije. Sam pao, sam se ubio. Jedini je problem što mu je netko prije toga dao najbolje komade nacionalne privrede.