Zeleni Hrast krije tajnu o nestanku...

TRAŽI SUPRUGA Franjo Jug vozio je u rujnu 1991. oružje na dubrovačko ratište. Upali su u unakrsnu vatru na putu za Zadar. Posmrtne ostatke muža Jasna traži već 25 godina DA MU MOGU DOĆI NA GROB I NEŠTO REĆI, TO BI ZASIGURNO BILO: EVO, NA ODLASKU SI

Zagrepčanka Jasna Jug (67) svog supruga Franju posljednji je put vidjela 27. rujna 1991. godine, rano ujutro. Znala je da ide u akciju kao i nebrojeno puta do tada, no ni u jednom trenutku nitko od njih nije posumnjao da se neće vratiti. - Zagrlio me i rekao: Ništa se neće desiti, vidimo se za pet dana. Eto, prošlo je 25 godina i još ga tražim - započinje svoju priču Jasna. Njezin suprug bio je hrvatski dragovoljac, pripadnik Jedinice za posebne namjene. O svojim akcijama supruzi nikada nije pričao, a i kuda se kretao tog kobnog dana saznala je puno kasnije, od drugih. u unakrsnu vatru kod Zelenog Hrasta. Istraga je pokazala kako su odmah poginuli od granate, te izgorjeli zajedno s autom. Taj auto, bijeli Golf gospićkih registracija, nikada nisu pronašli, kao ni posmrtne ostatke mog supruga i njegova zapovjednika. Ne znam gdje su ih zakopali – govori nam Jasna. Isprva je, naglašava, vjerovala da je njezin suprug na nekom drugom zadatku i da će se vratiti kroz koji dan. Kasnije su je uvjeravali da je završio u zarobljeništvu, a ona ga je tražila. - Suprugov nećak bio je u Vojnoj policiji, a kada sam mu spomenula da mi se suprug nije vratio, samo mi je rekao: Bože, pa dobili smo obavijest da je Gento pao! Ni on nije znao da mu je ujak bio u toj akciji. Mog Franju sam tražila posvuda, s njegovom fotografijom odlazila na susrete sa razmijenjenima. Uvijek sam dobila odgovor da ga nitko nije vidio. Nikada nisam ništa doznala - govori Jasna. U braku s Franjom bila je od 1974. godine. Živjeli su lijepim i mirnim životom i dobili sina i kći. U trenutku nestanka sin je krenuo u prvi razred srednje, a kći u 7. razred osnovne škole. Bili su već dovoljno veliki da shvate što se dogodilo njihovom ocu i zašto ne dolazi kući. - Mi smo do 1995. godine, sve do Oluje, bili uvjereni da je on u zarobljeništvu. Pa nije mu ovo bio prvi teren, već je imao kritičnu situaciju kada je koji trenutak nakon što su ga prošli, pao Maslenički most. No, s Olujom smo se prestali nadati. Do 2001. godine radila sam, brinula o djeci i tražila muža. U to vrijeme, uz hrpu obaveza, taj njegov nestanak bilo je nekako lakše podnositi. A onda sam otišla u mirovinu i doživjela krah. Nisam znala što ću sa sobom, kuda da krenem, što da radim?! Do tada sam bila samo pasivni član udruge obitelji za-