Iz mirovine je otišao u rat i nije se vratio

NESTAO U PROBOJU Vladimir Urban otišao je 1991. u mirovinu kao visokopozicionirani časnik JNA. Želio je pomoći obrani domovine i otišao u Vukovar. Nestao je u proboju... MOJ JE OTAC SAM OTIŠAO GENERALU ANTONU TUSU I PITAO GDJE MU TREBA LJUDI. KAD J

Maleni, nemoj me nikad zaboraviti, nježno je dopukovnik Vladimir Urban (60) šapnuo godinu dana starom unuku 27. rujna 1991. godine. Čvrsto ga je privio uza se i poljubio. Dan kasnije bio je na putu za Vukovar, u kojem nikad prije nije bio i iz kojeg se nikad nije vratio. - Moj otac bio je visokopozicioniran časnik u JNA. S 1. siječnja 1991. otišao je u mirovinu i napokon se mogao posvetiti obitelji, koja mu je cijelog života bila svetinja i na koju je bio ponosan. Bio joj je iznimno privržen i sretan što može kući donijeti plaću. No otkad je otišao u mirovinu, nije imao mira. Danima nije spavao, gledao je TV i komentirao: ‘Dečki, ne tako! Kostajnicu se ne može obraniti iz grada, morate je braniti s brda!’ Sam je otišao generalu Antonu Tusu, tadašnjem načelniku Glavnog stožera Hrvatske vojske, i pitao ga gdje mu treba ljudi. Kad je čuo da je manjak u Vukovaru, samo ga je upitao: ‘Kad treba ići?’ - prisjeća se Davorin (59) svoga oca. Iskusan i prekaljen časnik shvaćao je da se u obrani od Osjećao je silan poriv da pomogne i njima i domovini. Obitelji je dan prije polaska samo pokazao potpisanu zapovijed generala Tusa da sljedećeg dana kreće za Vukovar. - Na dan kad je odlazio u Vukovar bio sam s njim ispred zgrade. Bio je nervozan jer su naši dečki kasnili. Pogledavao je na sat i puhao sebi u bradu: ‘Pa gdje su do sada?’ Moj otac je u 60. godini napustio udoban naslonjač i sigurna četiri zida i odlučio ići braniti Hrvatsku. Rekao je da mu je to dužnost – prisjeća se Davorin posljednjih trenutaka s ocem. Nestao je prilikom pada Vukovara u proboju u noći na 18. studenog kraj pravoslavne crkve svete Petke. Bio je u zadnjoj grupi koja se uspjela probiti kroz tzv. Kukuruzni put. Kako je Davorin s vremenom saznao, kod pravoslavne crkve gađali su ih svjetlećim mecima. Julije Novak i Vladimir Urban ostali su sami kod nekog bunara. - Julije je mom ocu rekao: ‘Dopukovniče, idem pogledati gdje je grupa’. Kad se vratio, mog oca tamo nije bilo. Da je nestao, saznali smo kad su ti ljudi nakon proboja dolazili u Zagreb. Nije ga bilo i počeli smo ga tražiti. Prvo smo sa slikom išli od čovjeka do čovjeka, no nismo dobili nikakav odgovor. Dočekivali smo baš svaki autobus iz Niša, Stajićeva, Mitrovice, razgovarali sa svakim čovjekom koji se javljao za evidenciju. Dane smo provodili tamo i nema toga koga nismo ispitali – pripovijeda Davorin. Tražili su i preko Međunarodnog crvenoga križa, obilazili mjesto nestanka... Posljednja informacija stigla im je u prosincu 1992. godine od čovjeka koji je bio zarobljenik u niškom logoru. Prepoznao ga je sa slike i rekao da s njima, ostalim logorašima, nije bio u kontaktu. Bio je zatvo-