Šest je mjeseci precizno smišljao rutu i cijelo to vrijeme osjećao je nestrpljivost i golemu žeđ da krene.

- Istodobno me prožimala bojazan jer nikad nisam dugo hodao, pa sam se pitao hoću li to moći. U svibnju 2016. krenuo sam uz blagoslov obitelji, a prilike u kući bile su komplicirane i nije mi bilo lako ostaviti svoje ukućane - prisjetio se Bota. No sjeo je u avion za Lourdes, a odande je lako stigao do “francuskog puta” i krenuo prema Galiciji u Španjolskoj kako bi pronašao sebe hodočasteći sv. Jakovu. Kako je do tada tek hodao po gradilištima i splitskim šetnicama, u prvom tjednu hodanja spopali su ga ječmenac, žuljevi na nozi i ustima, probudili se hemoroidi, s kojima problema nije imao deset godina. Nasreću, nakon petšest dana tegobe su počele nestajati, a Bota je koračao i molio se tihim glasom za mrtve i žive, prijatelje i neprijatelje, obitelj, za sve koje je imao na unaprijed napisanoj listi, čak i za one za koje nema tko moliti. Uza sve to razgovarao je s Bogom, kojem se obraćao kao prijatelju, prelazio planine, spavao u raznim prenoćištima te iz večeri u večer s hodočasnicima iz cijelog svijeta razmjenjivao iskustva i duhovne spoznaje, koje su ga iz dana u dan sve više obuzimale. Svoj Put je i ovjekovječio , a dosad je dva puta fotografije s hodočašća izlagao - jednom u izložbenom prostoru na splitskom Peristilu, a nedavno i u muzeju Mimara u Zagrebu. Planira o svemu objaviti i knjigu. - Ne planiram nova hodočašća jer sam dobio dovoljno ispunjenja i energije. Planiram i dalje izložbe sa svojih putovanja. Htio bih o tome svjedočiti; kako sam prošao Put i što sam na njemu doživio te ljudima koji su kao i ja u mirovini, i ne samo njima, savjetovati da se, ako ikako mogu, odvaže krenuti na Put sv. Jakova - dodao je Bota.