Josip Đunđek (94): Ljudi su mislili da trčim gasiti požar

NAJSTARIJI TRKAČ U HRVATSKOJ Vitalni Varaždinac ima toliko pehara i medalja da im ne zna ni broja, a trenira svaki dan

Tijekom života istrčao je najmanje tisuću utrka, a ni danas ne propušta nijednu priliku za treninge i utrke. Zahvaljujući njima i pozitivnom pogledu na život, Josip Đunđek (94), najstariji trkač u Hrvatskoj, još je u izuzetno dobroj fizičkoj kondiciji. Josip svaki dan prije doručka odvježba oko 15 minuta radi razgibavanja tijela, a svaki drugi dan protrči između 10 i 20 kilometara, ovisno o vremenskim uvjetima, uz kanal rijeke Drave i dravsku šumu, nedaleko od njegove kuće. O tome svjedoče brojni rokovnici i bilježnice koje je tijekom godina ispisao. Osim toga, vodi bilješke i o mjesečnoj potrošnji te bilježi svaku stvar koju je kupio, tako da ima pregled što može i koliko potrošiti od skromne učiteljske mirovine. Kroz dan sređuje bilješke o brojnim utrkama na kojima je sudjelovao tijekom života. Njegov podrum krase stotine pehara, medalja i kolajni. Točan broj im ni ne zna. Josip živi sam u obiteljskoj katnici na varaždinskoj Banfici od prije dva mjeseca, kad mu je umrla supruga. No često mu dolaze djeca, sin i kći koji žive u obližnjim mjestima. Rođen je u Lovrečanu, nedaleko od Ivanca, a s roditeljima, dva brata i sestrom se prije polaska u školu, s pet godina, preselio u Varaždin, u kojemu je završio Gimnaziju, a potom i Pedagošku akademiju. - Trčanjem se bavim od osnovne škole. Često sam odlazio gledati na stadione nogomet ili trkače i onda mi se to činilo jako zanimljivim pa sam prije 20. godine ozbiljno počeo s treninzima i utrkama. Supruga i ja smo radili u osnovnoj školi u Bedekovčini, u kojoj smo i živjeli. Ona je bila učiteljica razredne nastave a ja sam držao tjelesni odgoj. U to vrijeme je rijetko tko trčao i ljudi tad to nisu razumjeli. Mnogi su mi pokazivali da nisam normalan, no to me nije omelo u trkačkoj karijeri. S vremenom su se ljudi priviknuli i nije im bilo čudno moje svakodnevno trčanje od Bedekovčine do Stubice preko Vučjaka što je bilo oko 20 kilometara u oba smjera. Jednom me je na toj relaciji zaustavila neka žena i začuđeno pitala: ‘Gdje gori’. Mislila je da trčim negdje na gašenje požara - smije se Josip.