‘Preživjela sam pokolj kraj Obrovca, ostale žene i starca su ubili’
OBLJETNICA Jelena Modrić (64) prisjetila se četničkog zločina
Četiri dana nakon akcije Maslenica u Zatonu Obrovačkom čuli su se pucnji i granate uz nedaleku liniju razgraničenja. Dvanaest stanovnika koji su godine proveli sami u i danas gotovo pustom selu, i taj dan bili su u nekoliko grupa u podrumima kuća. Šest seoskih žena bilo je u obiteljskoj kući Modrić. Među njima Jelena (64), njezina svekrva i šogorica. Oko 14 sati njihova kujica je počela lajati i nije prestajala. - Znali smo da dolaze vojnici. Ona ih nije podnosila - kaže Jelena, čiji su suprug i njihovo četvero djece bili u Zadru. I one su nekoliko puta htjele pobjeći, ali im pobunjeni Srbi to nisu dopustili. Pred podrum Modrićevih 26. siječnja došli su Jovan Ogar i Mile Gak u vojnim uniformama. Rekli su im da ih vode negdje prema UNPROFOR-u, ali to se nije dogodilo. - Odmah sam Jovu prepoznala. On je iz Muškovaca kao i ja, moji i njegovi roditelji su obiteljski prijatelji. A taj Gak je rođak mojega muža i moje svekrve. Vodili su nas kroz mjesto, a onda je jedan rekao: ‘Nećete ostati žive’. Išli smo tako, hodaš i nadaš se, misliš da neće... A samo malo prije toga rekli su: ‘Mi nismo ustaše da ubijamo civile’ prisjetila se Jelena Modrić, koja je s još pet žena hodala pred naoružanim muškarcima. Iz drugog zaselka iz kuće su izvukli i starca Petra Maričića. I onda se dogodilo nešto što je Jeleni spasilo život. Gak joj je uzeo lančić s vrata, a Jovo se okrenuo i rekao joj: - Odlazi! Za tvoju smrt neću odgovarati. Želiš li živjeti, bježi u Muškovce ćaći i materi. - Napravila sam nekoliko koraka da ću se vratiti, ali sam se okrenula i pošla prema planini. Nakon nekoliko sekundi čula sam rafal i znala sam da su svi mrtvi. Pomislila sam: ‘Idem, idem da mogu svima reći tko ih je ubio. Nevine žene i jednog starca’. Samo sam nastavila hodati, a u meni se sve srušilo - rekla je Jelena, čijoj muci tu nije bio kraj. Do ožujka 1993. bila je u Kninu, kao zarobljenica, spavala na podu i jela što joj se davalo. Svi su mislili da je mrtva, kad je njezinu mužu došlo pismo. - Pisala sam mu iz Knina, a on je pismo nosio u džepu te ga svakih pola sata vadio i čitao. Nije mogao vjerovati. Nije znao kako djeci reći da im se vraća mrtva mater.