Želim naći tatu i tetu, oni su ipak dio mene
OSTALI U KUĆI Ivan i njegova sestra Marija Katić ostali su u kući u slunjskom Novom Selu. Kuću su im zapalili, a njima se do danas gubi svaki trag
Svog tatu Ivana posljednji sam put vidio u ljetnim mjesecima 1991. godine, u našoj kući u Novom Selu kraj Slunja. Kao da sam znao da će to biti naš zadnji razgovor. Rekao mi je: ‘Tomislave, čuvaj se. Ja vjerujem da ćemo se još vidjeti. Znaš, sine, Hrvatske će biti, ali ne znam hoću li je ja dočekati.’ U to sam vrijeme tek napunio 18 godina i nisam znao o čemu to moj tata govori. Te njegove riječi i danas mi odzvanjaju kao da mi ih je jučer rekao i danas jako dobro znam što znače, tihim glasom govori nam Tomislav Katić (44). Do početka ratnih zbivanja na slunjskom području Katići su živjeli skromnim i mirnim životom. naoružavati i držati stražu. Par mjeseci prije 16. studenoga, kad je iz Slunja i okolice protjerano hrvatsko stanovništvo, morao sam napustiti Slunj. Tata je sa svojom sestrom ostao u selu. Nije želio otići. I danas se pitam što im se dogodilo i kako su završili. Danima i mjesecima iščekivao sam da će se oboje odnekud pojaviti. Svaku priču koju sam čuo, od egzekucija, premlaćivanja i ostalih strahota, uzimao sam s rezervom. Ljude koji su mom ocu bili najbliži i koji su posljednje dane provodili s njim ispitivao sam što mu se dogodilo. Neki su mi povjerili da su, nakon što je kuća spaljena, obilazili zgarište i dozivali oca i tetu, no nitko se nije javio. Ostali su šutjeli - pripovijeda Tomislav. Svaku informaciju o ocu i teti koja je do njega došla provjerio je sa svih strana. I uvijek se radilo o lažnim dojavama. Tomislav je na zgarište rodne kuće prvi put kročio nakon Oluje 1995. godine. Prožimali su ga dvojaki osjećaji- s jedne strane sreća jer je, nakon toliko vremena, kraj svoje kuće, a s druge strane u njemu su se miješali osjećaji jada, ponosa, bola, strepnje... - Gledao sam oko kuće i očekivao da će se odnekud pojaviti moj tata i moja teta. Nije ih bilo, nisu izašli, nisam ih pronašao. Kako smo obnavljali kuće i okućnice, obišao sam sve šumarke, kamenjare, vrtače, jame, sva ona mjesta za koja sam mislio da bi mogli biti na njima. Nisam pronašao ono što sam tražio. Tragom nekih informacija i oko te moje zapaljene kuće bile su dvije ekshumacije, no našli su samo kosti životinja. I tako sam ustrajno tragao sve do 2000., kad sam dobio informaciju da moj tata i moja teta žive u jednom selu u Vojvodini. Provjerio sam to, no ni ta priča nije bila točna - govori Katić. Kad priča o svom ocu, lice mu poprimi nježan, dječački izraz. I danas ga pamti kao ponosnog, samozatajnog čovjeka koji je u svakom trenutku bio spreman pomoći. I kao vrlo dobrog oca. - Moj tata bio je pošten čovjek, vjernik, nije prošla niti jedna nedjelja da nije otišao na misu, popričao s ljudima. Bio je čovjek kojeg su svi poštivali, skroman