DA SAM LOPTU N
DANIJEL SUBAŠIĆ ZA 24SATA PIŠE O NAJTUŽNIJEM DANU
Ima tome nekoliko dana, baš na dan kad je prije deset godina nastradao, u misli mi je došao moj pokojni prijatelj Hrvoje Ćustić. Tek sam se vratio iz Amerike, mučio se sa snom, prevrtao se po krevetu jer nisam mogao zaspati, mučio me ‘jet lag’ i pred zoru mi je on pao na pamet. I razmišljam onako sam za sebe, što bi bilo da tu nesretnu loptu nisam ispucao baš prema njemu, nego na drugu stranu, u aut... Možda ne bi nastradao. Zašto je sudbina baš tako htjela? A stalno mi je govorio: ’Brate, ispucaj koju loptu na mene, nemoj stalno na Terku ispucavati’. Što ću, imali smo dogovor u svlačionici da dugim loptama tražim baš Želimira Terkeša koji je bio naš najbolji napadač, ali ponekad sam pokušao pronaći i Hrvoja. I eto, baš taj put sam je ispucao prema njemu. Sudbina, ništa drugo nego nesretna sudbina... Drago mi je da Hrvoje nije zaboravljen i da su mnogi obilježili deset godina od njegova stradanja, no tog 29. ožujka on je još bio živ. Odigrali smo do kraja tu utakmicu, a kasnije osluškivali vijesti, nadali se i molili da sve bude u redu s njim. I ta je nada u nama tinjala sve do 3. travnja, kad su nam javili da je Hrvoje preminuo. Nakon te kobne utakmice s Cibalijom svi smo se trebali okupiti kod mene jer je moja djevojka Antonija slavila rođendan. I okupili smo se, ali nikome nije bilo do slavlja, samo smo sjedili u tišini, prepričavali što se dogodilo na utakmici i čekali vijesti iz zadarske bolnice. Nakon nekog vremena došao je Ante Mitrović i rekao nam da su liječnici optimistični, da su prognoze dobre i da će s Hrvojem sve biti u redu. To nas je malo utješilo, ali nažalost samo za kratko. Dva dana nakon operacije Hrvojevo stanje se pogoršalo i na kraju je završilo tako kako je završilo. Teško mi je svaki put kad se sjetim tog dana, te tužne, pretužne vijesti koja nas je sve skupa za-