ZNALI SU DA ĆE BITI PRVACI...

Još u osnovnoj školi pisali su da žele igrati za Hrvatsku, spavali u dresovima na kockice i sanjali nastup na SP-u. Želje su im se ostvarile

Jednom davno postojali su snovi. I sjaj u dječjim očima. Pojavljivao bi se svaki put kad bi jedan od ovih dječaka dotaknuo “bubamaru”, na travi ili asfaltu, u Zadru, Omišu, Brodu, Splitu, Miholjcu, Vinjanima ili Zagrebu... Ti dječaci sad su odrasli. I imaju zajedničku misiju - pretvoriti snove u stvarnost! Popeti se na vrh. Ovo su njihove priče o odrastanju... Čovjek koji danas oko lijeve nadlaktice nosi kapetansku vrpcu, recimo, odrastao je milijunima kilometara daleko od bilo kakvoga glamura i blještavila. Dječak rođen 1985. dobio je ime Luka, u naslijeđe je stiglo i prezime Modrić, a sudbinu njegove obitelji u njegovim prvim godinama određivali su meci, granate, skloništa, izbjeglištvo... Lukin djed, ujedno imenjak, ubijen je u zimu 1991. nedaleko od svoje kuće, a cijela obitelj je iz Zatona Obrovačkog otišla u izbjeglištvo u Zadar. Ondje je Luka počeo, ali talentiranom klincu brzo je stigao poziv iz Dinama. - Luka vam je isti kao što je bio kao dječak. Miran, jednostavan i profesionalan. Tako bih ja njega opisao. Dečko je jedan od najboljih nogometaša svijeta, igrač velikog Reala i kapetan reprezentacije, ali to se uopće ne vidi u njegovu držanju i ponašanju - kaže Stjepan Deverić, prvi Lukin trener u Dinamu, čovjek koji ga je poveo sa sobom i u Zrinjski, na kaljenje koje je Modriću kasnije puno pomoglo. Svatko je imao neki svoj put do vrha. Mario Mandžukić počeo je u Njemačkoj, također u izbjeglištvu, pa se vratio u Slavonski Brod. I sanjao. Trener ih je u jednoj anketi pitao što će biti kad odrastu. Mandžo je napisao: “Nogometaš!” Evo, i bi tako...