KAKO JE MANDŽO PRISTAO NA MOJU LUDU IDEJU I NA KRAJU ZAVRŠIO...

Ma nema šanse da skineš Mandžu, ni da ga dobiješ, govorili su stariji kolege, meni mladoj i nadobudnoj, ali odlučnoj. Godina je bila 2009., a u Dinamu se, što je bilo jasno i meni, novinarki showbizz magazina, rađala nova velika igračka zvijezda. Mario Mandžukić, tad 23-godišnjak, svojim je igrama i golovima privlačio pozornost sve više stranih klubova i bilo je jasno kako je pred njim velika karijera. Za sportske novinare je Mandžo uvijek bio tu, na raspolaganju, ali priča se većinom svodila na taktike, centaršuteve, zaleđa i sve one pojmove, meni, a i većini žena, nerazumljive i nezanimljive. Ja sam htjela dobiti nešto sasvim drugačije. Ideju sam imala. Želim Mandžukića nasamo, u nekakvoj hotelskoj sobi, da s njim odradim pravo snimanje, a ako budem imala sreće - da skine koji komad odjeće. Ali svi znamo da su ideje jedno, dok je stvarnost nešto sasvim drugo. Kako uopće doći do njega, a onda mu to predložiti. Stariji kolege su na moju ideju prevrtali očima u stilu: “Vidi ove male kakvim nas glupostima zamara”. Boljeg rješenja od dolaska na stadion i onda “žicanja” broja nisam imala. I jedne tmurne subote zaputim se ja na Maksimir. Dinamo je igrao protiv, iskreno, nemam pojma koga, ali Mandžo je bio najbolji na terenu. Ja sam utakmicu promatrala sa sjevera s Bad Blue Boysima, dok je ostatak sjevera promatrao mene. Ne zato što sam pretjerano zgodna, obdarena ili polugola, nego ekipa jednostavno nije naviknula na prisutnost žene u štiklama koja je tu došla ne zbog navijanja, nego zbog odrađivanja novinarskog posla. Kako navijači inače nisu nešto skloni novinarima, bolji savjet od: “Idi, čekaj ga uz ogradu” nisam dobila. I otišla sam nakon utakmice do ograde. Ali ništa...