Dalić: Nikola Kalinić je mrlja na mojoj karijeri

S IZBORNIKOM NA KAVI Pa doma se u tjedan dana posvađaš nekoliko puta, a oni u 40 dana nijedanput, rekao je izbornik

Eh, da mi je netko ovo rekao kad sam u svibnju krenuo u Rovinj na pripreme, laknulo je izborniku Zlatku Daliću, udobno smještenom na terasi kafića u Sočiju. - Kavu, molim vas - naručio je izbornik i pogledao u mobitel. - Dobio sam tisuće poruka. Mnogima nisam odgovorio iako mi je važna svaka ta poruka. A dolaze mi tako emotivne, od ljudi koji se u Hrvatskoj bore na razne načine. Evo, javila mi se jedna teško bolesna gospođa iz Zagreba, kaže da je prvi put na Trgu bana Jelačića gledala utakmicu... Kada dođem u Zagreb, obećao sam joj da ću je posjetiti. Ta me njezina poruka baš dirnula. Nije Dalić mogao mirno sjediti, uvijek bi netko od Rusa došao, stisnuo mu ruku, tražio fotografiju. - Gospodine Daliću, zaštitar sam, ali biste li mi učinili uslugu i sa mnom napravili jednu fotografiju - došao je mladić koji čuva hotel hrvatske reprezentacije. Nije bio problem. No mobitel se nije prestajao “javljati”. Poruka, poziv, poruka, poruka... - Evo, javili su se i moji Varaž- dinci koji redovito hodočaste u Mariju Bistricu. Napisali su mi poslije utakmice protiv Danske: ‘Bili smo tamo 329. put, pomolili smo se za tebe i tvoje dečke, nije nam svejedno kako će završiti’. Kad je 2001. godine Goran Ivanišević osvojio Wimbledon, imao je ritual koji je ponavljao. Uvijek je puštao protivnike da prvi sjednu na klupu. Izlazeći na teren, pazio je da ne stane niti na jednu crtu, gledao je isti TV program, jeo u istom restoranu... - Moj ritual? Evo - rekao je Dalić i posegnuo desnom rukom u džep trenirke. Izvadio je krunicu. - Posvećena je u Međugorju, nikamo ne idem bez nje - rekao je. Na licu se vidi umor. Nije lako. Utakmica protiv Danske psihički ga je iscrpila kao nijedna prije. I opet stižu poruke. Je li među njima i koja Nikole Kalinića? - Ne. Nije se javio. I ne bih se vraćao na to, samo mogu reći da na to nisam bio ponosan ni sretan i da je to mrlja na mojoj karijeri, moj poraz. Ali miran sam jer sam učinio sve da to toga ne dođe. Šteta jer Nikola bi ovdje sigurno igrao - rekao je. Pritisak je golem. Cijela domovina stoji uz Dalića. No imao je sličan pritisak i dok je radio u arapskom svijetu. - Tamo je isto bio golem pritisak. Kako smo bili prošli skupinu Lige prvaka, bilo je sve jače i jače. Je, slično je kao tad, ali opet ni blizu ovome; ovo je moja reprezentacija, moja država, moj narod... I reći ću vam još nešto: ja sam jedini trener u povijesti azijske Lige prvaka koji je sa svojim klubovima, Al Hilalom i Al Ainom, prošao skupinu četiri puta zaredom. Pa i ta činjenica mi je na neki način ovdje pomogla - govorio je. Dok je sjedio, na TV-u su se vrtjele snimke iz povijesti svjetskih prvenstava. Podižu pokal redom Deschamps, Maradona, Lahm, Cannavaro... Jeste li raz- mišljali kako bi bilo da Modrić u Moskvi podigne pokal? - Iskreno? - rekao je Dalić i otpio gutljaj kave. - Nisam. Ali znam da smo blizu. Jednostavno znam. I znate, mi smo 40 dana skupa, nas 35 muških, i ovo je fantastično, ni najmanjeg incidenta nije bilo. Pa doma se u tjedan dana nekoliko puta posvađaš. A oni trpe, guraju, jedan drugome su potpora, koliko oni trpe... Umorni su. Rekli su mi to, a vidjelo se na utakmici s Danskom, na kojoj su pretrčali 99 kilometara, sedam manje nego protiv Argentine i Nigerije. Meni je jasno da i oni svi jedva čekaju ići kući, ali kad smo već dovde došli, šteta bi bila ne vidjeti Moskvu - rekao je Dalić i zatražio račun. - Plaćeno je - odgovorila je konobarica. - Kako? Tko je platio? - Ja sam platio - ubacio se mladić u dresu Spartaka iz Moskve sa susjednog stola. - Zovem se Evgenij Gluškov, trener sam niželigaša Spartaka iz Novosibirska i došao sam vam stisnuti ruku. Vi ste hit...