SUPERHERO DOĐE IM K
Jednu stvar morate znati o Zadru. Ne znam kako je kod vas, ali kod nas ‘doli’ to je tako. Naši - nazovimo ih - Superheroji plaču samo u izvanrednim situacijama. Nemoj mi sad tu cmizdriti, osim ako se ne dogodi nešto stvarno loše ili ako nisi upravo zabio 36 koševa Ciboni i donio naslov prvaka Zadru kao Petar Popović 1986. Ili skinuo tri penala na SP-u. E, onda moš plakati koliko te volja, ti si svoje napravio. To je otprilike lekcija koju naučimo još u osnovnoj školi, prvi put kad ti školski nasilnik zalijepi ‘žlepetinu’. “Bori se za sebe, ne daj se, zagradi loptu i čuvaj je, pa što ako je za glavu veći i dvaput snažniji. Vrati mu! Udri ga po nogama! Gurni mu kroz noge!” Tako je bilo i tako su nas učili. Uključujući i Danijela Subašića, koji je tipičan primjer zadarskoga Superheroja. A ti ljudi su na neki način ‘gorštaci’. Većinom su rođeni u Zadru, ali porijeklom su iz sela zadarskoga zaleđa. Recimo da rade u Elektri, voze autobus u Liburniji, rade u tvornici kruha Zadar, bivšoj Danilo Štampaliji... Ili da brane penale, svejedno. Oni se, dakle, mogu zvati Danijel Subašić ili to mogu biti naši ćaća i mater. Jako sličan je to profil ljudi. Jako vrijedni. Pošteni. Izuzetno privrženi obitelji. I borbeni, žilavi, teško slomljivi... Uostalom, imali ste to prilike vidjeti ovih dana u reportažama iz obiteljskog doma Subašićevih. Znate kad bi vas u domu engleskoga junaka Pickforda dočekali riječima: “Dobrodošli. Uđite, samo naprijed, izvolite, što ćete popiti...”?! A nas su Subašićevi dočekali točno tako. Jedan detalj otkriva jako puno o toj tipičnoj zadarskoj obitelji. - Ne mogu ja to gledati, kad Danijel igra odem nahraniti blago ili šećem oko kuće - kaže njegova majka Boja. Točno o tome vam pričam. Ti ljudi imaju svoj posao i oni to rade najbolje što mogu u zadanim okolonostima. Ako ga nemaju, onda ga izmisle samo da nešto rade... Recimo, kad ti sin brani penale na Svjetskom prvenstvu, a ti šećeš oko kuće i sam sebi daješ posla. Ne jer bi htio nego zato što naprosto znaš da će ti srce puknuti ako slučajno ne uspije. - Sine, budi postolar ako to želiš, ali budi najbolji postolar u gradu - riječi su koje ti zauvijek ostanu urezane u pamćenje jer ih je netko rekao ćaći i materi, a oni su ih prenijeli tebi. I što god i kako god bilo, ti ljudi će vam svoj posao napraviti makar padale bombe. Ali doslovno. Neće se dati, stisnut će zube i ‘satrati se’ ako treba... Plakat će kasnije, u svoja četiri zida kad pođu leći, da ih nitko ne vidi. Tako je bilo i u ono odvratno vrijeme rata, dok je dječak Danijel Subašić tek počinjao naganjati loptu u Molatskoj ulici pokraj stadiona, na betonskim igralištima i starom Bagatovu terenu, koji su prije njega odgojili i veličine poput Dade Prše. U nikakvim uvjetima. Jer je..š uvjete, ako je bilo dovoljno dobro za čovjeka koji je dao četiri gola u Ligi prvaka, e onda je dovoljno dobro i za tebe! Tako je kako je, nema cmizdrenja. Početkom 90-ih, u vrijeme rata, mi djeca smo išli u školu jedan tjedan utorkom i četvrtkom, drugi tjedan ponedjeljkom, srijedom i petkom. I ništa