OJI PLAČU PONEKAD, KAD SE SVEGA SJETE...

nismo učili, kog vraga ću učiti kad ne znamo hoćemo li sutra biti živi. I Elektra, koja je svaki dan iznova popravljala dalekovode razvaljene granatama da bismo tu i tamo imali struje, i Danilo Štampalija, čiji je kamion dovozio kruh koji se onda prodavao direkt iz kamiona. I Liburnija koja je vozila naše ćaće i matere na posao. Svi su radili svoj posao i pravili se da je sve oko njih normalno, da će proći... I prošlo je puno godina. Sad je, evo, sve normalno. Negdje tamo na Mundijalu je jedan Zadranin samo radio svoj posao, baš kao što su ga ćaća i mater učili. Kad su svi napunili gaće - uključujući i nas četiri milijuna pred malim ekranima - on je branio, branio i branio penale sve dok nije bilo dovoljno da prođemo. A kad je sve završilo, sutradan, Subašić se slomio. Bilo je dovoljno jedno pitanje, samo jedna mala stvar, da opali okidač i da krenu suze. Što se dogodilo? Jednom stranom novinaru nije bilo do kraja jasno, a i kako bi mu moglo biti jasno, kako je poginuo Hrvoje Ćustić i što ta majica koju nosi ispod dresa znači golmanu. I tu je puklo. Pokušao je odgovoriti, ali nije mogao. Riječi su zapele, suze su same krenule. Došlo je vrijeme da to zadarsko dite od 33 godine, od metar 90 i kusur, zaplače pred svima. I to je skroz u redu, Suba je plakao zbog Hrvoja više od deset godina nakon što je njegov dragi prijatelj poginuo. Zašto je plakao mi u Hrvatskoj jako dobro znamo, ali kako mu je deset godina kasnije - mi to ne znamo niti možemo znati. Nitko od nas nije izgubio najboljeg prijatelja jer je lopta koju smo napucali letjela baš k njemu. I jer je zid bio tamo gdje nije trebao biti... I jer je Hrvoje danima prije govorio Subi: - Daj, nemoj sve lopte na Terkeša, ispucaj koju na mene! I Suba je ispucao i svjetlo se ugasilo. Zato je plakao zadarski Superheroj. Zbog prokletog zida koji je bio tamo gdje nije smio biti, a bio je tamo zbog tog stava “ako je bilo dobro za Pršu, dobro je i za tebe”. Ne! Nije dobro. Znate zašto? Zato što svi skupa nismo napravili apsolutno ništa. Ni HNS. Ni grad Zadar, koji je dao taj nesretni klub Renu u ralje pa ga sad iz gliba treće lige mora izvlačiti, koje li ironije, Hrvojev otac Svetko Ćustić. Uostalom, sam Pršo kaže: - Stid me kad vidim djecu u Zadru da treniraju na betonskim igralištima ili na ‘Bagatu’, u uvjetima kao mi prije 30 godina ili još gorim. A Zadar je dao ‘pola reprezentacije... Što smo svi skupa napravili? Zapravo ništa. Pomaknuli zid metar dalje, obložili ga stiroporom i zaboravili ‘slučaj Ćustić’. Eto, zato je plakao Subašić. Jer smo svi mi ostali - velika većina nas - zaboravili. I da nije njegove majice, tko zna bi li se itko ovih dana sjetio pravog zadarskog Superheroja, dobrog momka po imenu Hrvoje Ćustić koji je poginuo jer je radio svoj posao. Hoće li gospodin Beusan obrijati brkove ako postanemo svjetski prvaci?”, pitao je jedan gledatelj Hrvatske televizije, a Beusan bez previše razmišljanja ispalio: - Da! Hoću!