‘ZACRTAM SI CILJ NAKON OPERACIJE: TO MI DAJE SNAGU’

BORAC U djetinjstvu je njezina misija bio što brži povratak na zbor, zatim u školu, a sad jedva čeka vratiti se na posao MI ZNA BITI TEŽE JER SE I TAKO NAPREŽEM, NO PSIHIČKI MI GODI PA PJEVAM SVAKODNEVNO’

Kao novorođenče sam dosta ‘plavila’ pa su roditelji i liječnici brzo shvatili da nešto nije u redu i da je u pitanju srce. Sa samo dva tjedna prvi su me put operirali, priča nam Ivana Vlašić (26) iz Zagreba. - Radilo se o urođenoj srčanoj mani, stenozi (sužavanju) aorte. Stavili su mi umjetnu žilu, no nije izdržala pa se trebala mijenjati kad sam imala osam godina, pa ponovno s 13, no i ona se istrošila pa sad opet trebam na operaciju - priča Ivana. Iako je fizička aktivnost dobra za srce, s njezinom dijagnozom ne smije se naprezati i podizati teret. baš zato da ne budem ograničena i osjećam se manje vrijednom. Naravno da su me upozoravali da ne bih smjela toliko skakati, no nisu mi branili. Treba paziti na djecu i dati im do znanja da može doći i do kobnih slučajeva, poput pucanja aorte, no smatram da ih ne treba previše ograničavati jer je tad djeci najteže - kaže hrabra Ivana. Velika joj je ljubav pjevanje. - Prije mi nije smetalo, no sad se i s pjevanjem ponekad naprežem. Iako zna smetati fizički, psihički mi jako pomaže - kaže Ivana. Isprva nije bila ni svjesna da mora ponovno na operaciju. - Kad sam shvatila da doista moram, samo jedan dan sam bila jako tužna, no u sebi, nisam htjela to iznositi, a vidjela sam da je i mojoj obitelji bilo jako teško zbog toga. No idućeg jutra rekla sam sebi: ‘Sve će biti u redu. Tu je Bog koji me čuva’. Tako sam si postavila i od tada više nisam zaplakala - pozitivna je Ivana koja je kroz cijelo odrastanje bila često u bolnici, s 13 godina čak mjesec dana. - Operacije dugo traju, po 12 sati, i zahvalna sam liječnicima jer su mi doslovno spasili život. Poslije je znalo biti jako bolno, no i to se nekako podnese. I pretrage su naporne, no smatram da je to dio koji moram obaviti i tako se nosim s tim. Neki put boli, mučno je ići, ali treba otići ako želiš sebi dobro - smatra Ivana. Nakon prošle operacije, čim se probudila, uporno je htjela doma i u školu, a nekoliko godina prije na zbor. Smatra da je to glavni razlog zašto se brzo oporavila. - Ovaj put ipak malo više pazim nego prije. Ne radim ništa fizički, kad mi nije dobro legnem, no išla sam i na posao do prije nekoliko dana. Bavim se telekomunikacijama i bio mi je teži put na posao nego rad. Na poslu mi je bilo predivno, nisam imala teškoća, a šefovi su bili dobri i razumni, rekli su da donosim samo pozitivu u njihovu tvrtku. Zato mi je ovaj put najveća želja da se poslije operacije što prije vratim na posao - kaže Ivana. Dodaje da uvijek treba imati neku motivaciju i gurati naprijed. - Ako ste u sličnoj situaciji, zacrtajte si neki cilj i radi tog svojeg cilja borite se da što prije to prebrodite. Koliko god da vas boli, prestat će, i što god da vas muči, prestat će, samo se treba boriti. Sjetite se da uvijek, nažalost, ima gorih slučajeva i da će sve biti u redu. Ne smijete si dopustiti da vas ljudi žale, jer tad ćete se početi samosažalijevati, a to samo donosi gore - kaže Ivana. Dodaje da joj u borbi pomaže i druženje. - Svoj tempo nikad nisam mijenjala, uvijek sam išla na kave, čak sam izlazila i plesala. Volim kad su oko mene pozitivni ljudi, poput brata koji je također pun pozitive, kao i moj muž. Takvi ljudi me drže - zaključuje Ivana.