Kako sam u Moskvi zavoljela nogomet

MAJKO MILA Ušla sam na Lužnjiki i ono, stajala sam nekoliko sekundi bez daha... Prolazili su me trnci ponosa. Evo, priznajem, pustila sam suzu na himnu

i ja), koji je izgubio djeda, dio obitelji, koji prije 20 i koju godinu nije mogao sanjati ni da će u Zadru igrati, kojem je domet bila neka ovca na vrh brda, a kamoli... I onda taj Vida... Da ga sreća nije pomazila, a upornost nagradila gdje bi bio? U Donjem Miholjcu. I šta bi tamo radio? Vjerojatno pio pivo ispred lokalne trgovine. I taj Subašić, Dalić... Gospodin za kakve smo mislili da više ne postoje u ovoj zemlji ustaša i partizana. I onda se dogodi ta Rusija. I ja žmirim i upijam trenutke njihove sreće, kradem ih i uzimam za sebe, a te sreće i ponosa ima toliko da se svi time hranimo već danima. I još ćemo. I odjednom sve glupo u ovoj zemlji ima smisla jer vidiš da netko usprkos svakom sranju koje mu se dogodilo može postati heroj. I to ne slučajni... Nego pravi pravcati koji je pravim srebrom nagrađen za svako sranje. A to srebro je njihovo, ali i naše. Oni su ga nama tako velikodušno dali na valu svojih emocija, svake suze, svakom omatanja zastavom na kojoj piše Dicmo, onim trenom kada je Dalić rekao da će pričati samo na hrvatskom... Pa me prolaze trnci. Trnci sreće, svih mojih sranja koja sam premostila jer su me oni podsjetili da se sve može... Prolaze me trnci ponosa. PONOSA na svoju zemlju, na ove takve sjebane ljude velikog srca koji su pokazali cijelom svijetu tko smo. Ponosna sam do neba jer su nas ujedinili i pokazali nam kako smo puno veći nego li smo se usudili čak i sanjati... Hvala vam!