Ljudi u Hrvatskoj su dobri, za policiju ne znam. Neki su dobri, neki ne. Nisu svi loši, jedan koji me uhvatio bio je jako dobar, kaže nam dječak.

U blagavaonicu je ušao s četvoricom prijatelja. Svi su iz Afganistana te su u dobi od deset do trinaest godina. Putuju s roditeljima, sestrama, braćom... Jedan nam govori da su već pet puta pokušali prijeći bosansko-hrvatsku granicu. - Policija mi je slomila mobitel. Izvadili su memorijsku i SIM karticu te potrgali ulaz za punjač - priča pokazujući mobitel. Pitamo ih hoće li pokušati ponovno prijeći granicu? - Da, naravno. Možda odem danas, možda sutra. Putujem u Finsku, tamo mi je sestra - govori nam plavooki dječak svijetlosmeđe kose. Iz Afganistana je otišao prije četiri godine. Išli su preko Irana, Turske, Grčke, Makedonije, Albanije do Srbije. smo u školu u Srbiji. Ići ćemo u školu kad dođemo u Njemačku - smije se dječak u plavoj majici s tenisicama. Pitamo ga zna li govoriti njemački. - Malo. Znaš li ti? Koje sve jezike znaš? - znatiželjni su dječaci. Hvale nam se da znaju srpski. Osnovne fraze “pokupili su” dok su boravili u Srbiji. Pričaju da je dobro u BiH, ali ne tamo gdje trenutačno borave. Željeli bi živjeti u kući, ne u šatorima. Žale nam se da je voda za kupanje hladna, a tuš potrgan. U prizemlju doma susrećemo Naematullaha (26) iz Afganistana. Na putu je dvije godine, a godinu dana proveo je u Srbiji. - Probao sam iz Srbije ući u Hrvatsku, Rumunjsku i Mađarsku, ali nisam imao šanse. Ovdje samo preživljavamo. To nije život - kaže nam mladić u bež majici dugih rukava. Priča da u Bihaću nema puno njegovih zemljaka, možda 60-ak. Obitelj mu je ostala u Afganistanu, a želio bi otići u Francusku. - Pobjegao sam od rata. Amerikanci su pucali po nama iz zraka, a talibani i drugi su nas pokušavali ubiti sa zemlje. To je pravi pakao. Radio sam kao prevodilac za američke snage. Kad je posao bio gotov, osta-