SVE JE DOKAZAO NA YURIJA SU PUCALI NA VJENČANJU MODELA GISELE BUNDCHEN

24sata: Vaša karijera traje već 27 godina. Osim sporta, pratili ste ratna zbivanja. Što vas se najviše dojmilo u tim trenucima i što je na vas ostavilo najviše traga?

Da, radim u AFP-u 27 godina. Snimao sam četiri svjetska prvenstva, Olimpijske igre i još mnogo toga... ali da, pratio sam i rat. Bio sam u Iraku i Afganistanu, također sam bio i u palestinsko-izraelskom sukobu... Ono što me se najviše dojmilo tad bile su slike koje otkrivaju patnju civila na obje strane. Bol i tugu majki koje primaju tijela svojih sinova, kao i neopisivu sreću kad se oni živi vrate i zagrle se... Jako sam ponosan na posao koji radim, kako su me naučili profesori na fakultetu, kako poštivati etiku... Ponosan sam izrazito i na moje roditelje i braću, koji su me odgojili i naučili cijeniti vrijednost života, disciplini i preuzimanju odgovornosti u životu.

24sata: Pucali su na vas na vjenčanju poznate manekenke Gisele Bundchen i Toma Bradyja. Možete li nam reći što se točno dogodilo?

Da, vjenčanje je bilo na plaži u Kostariki. Ja sam snimao fotografije, no tad su došli njihovi tjelohranitelji i prisilili me da se maknem izvan njihova imanja. Bio sam u automobilu. Pokušali su mi uzeti fotoaparat, prisilili su me da izvadim memorijsku karticu za snimkama, no ja sam to odbio. Nisam im htio to predati. Pucali su na mene dok sam bio u autu. Gospodin Brady je kasnije rekao da smo ja i lokalni fotograf, koji je bio tamo, lagali. Uskoro je počelo suđenje, i ja sam dokazao istinu. Dva od tri napadača su poslani u zatvor. Ponosan sam što sam dokazao da sam u pravu i da uvijek govorim istinu kao novinar.

24sata: Dolazite li nam u

Hrvatsku s obitelji?

Da, poziv je bio proširen na moju obitelj i svakako, ako bude prilike, doći će sa mnom. Moja kći trenutačno studira novinarstvo, i ona će svakako doći. Izgubio sam oca 2002., imao je infarkt. Majka mi je još živa i uživala je gledajući me na televiziji tijekom polufinalne utakmice. A slavne fotografije Yuri je opisao i u intervjuu za svoju agenciju AFP.

Kako ste završili ispod cijele planine hrvatskih nogometaša?

Bio je gol. Vidim da Mandžukić

slavi i vidim ga kako dolazi k meni. Počeo sam snimati njegove fotografije, u tom trenutku dolazi više igrača, a zatim sve više i više. Stižu i igrači s klupe, i lavina me baca unatrag, ali i oni padaju na mene. Nasreću, nisam izgubio kameru. Mislim da u tom trenutku uopće nisu shvatili da je ondje fotograf. Kad su shvatili da sam tamo, oni su mi pomagali, pitali me jesam li dobro, a onda dolaze i oni emotivni trenuci - rukovanje, zagrljaji, poznati poljubac Vide, koji će cijeli svijet pamtiti.